Aleksandar Hemon: O knjizi 'Bejturan i ruža', LGBTQI zajednici, Sarajevu i FK Željezničar

Aleksandar Hemon, međunarodno poznati i nagrađivani pisac i scenarista, Sarajlija s boravkom u SAD dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba u kojem je, između ostalog, govorio o svojoj najnovijoj knjizi Bejturan i ruža.

Roman prati priču dvojice izbjeglica, Rafaela Pinta, sefardskog apotekara i Osmana, muslimanskog vojnika koji se zaljube tokom Prvog svjetskog rata u centralnoj Europi. 

Njihovo prijateljstvo počinje u ukrajinskim rovovima nakon atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda u ljeto 1914. godine. Zajedno bježe iz rovova, preživljavaju gotovo sigurnu smrt, susreću se sa špijunima i boljševicima, putuju preko planina i kroz pustinje, iz svijeta u svijet, stižući do Šangaja, i sve to samo zahvaljujući Pintinoj ljubavi prema Osmanu – kao i povremenoj upotrebi opijata.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam reći kako ste odabrali tematiku i otkriti više o samom procesu pisanja knjige? 

Hemon: Čitao sam neki memoar britanskog špijuna Fredericka Baileya koji je djelovao početkom prošlog vijeka. On je 1918. godine bio poslan u Taškent da vidi kakva je situacija u srednjoj Aziji koja je bila ruska kolonija nakon boljševičke revolucije. Bailey je iz Indije prešao preko planina i dok je došao tamo boljševici su već pruzeli kontrolu i odmah su počeli da ga ganjaju.

Boljševici ga traže, a, on u jednom trenutku naiđe na izvjesnog Mandića iz Sarajeva koji radi za Čeku, boljševičku tajnu policiju. Mandić njemu kaže 'znam ko si ti, pomoći ću ti da pobjegneš odavde i ja bi da bježim, da se vratim u Sarajevo'. Bila je serija avantura i Mandić je njemu pomogao da se izvade iz Taškenta tako što je prvo zaposlio Baileya da radi za njega, a, njihov zadatak je bio da traže tog istog Baileya koji je bio pred očima Čeke; to je bila Mandićeva ideja, toliko sarajevska i lauferska što mi se dopalo.

Mandić je smislio način da oni pobjegnu tako što je proširio glasine da je Bailey u Buhari koja je  150 km od Taškenta i onda je prijavio dobrovoljno Baileya i sebe da idu tamo. Dobacili su se do Buhare, tu su se spasili i onda su putem Perzije, današnjeg Irana pobjegli. Bailey je postao čuveni špijun, a Mandić je nestao iz historije... Meni se jako dopao taj Mandić i situacija u kojoj on nema nikakvih posebnih ideoloških uvjerenja osim da se vrati kući.

Počeo sam da zamišljam tu priču o Bosancima koji završe u vojsci u koju naravno neće da idu pa završe u zarobljeničkom logoru i trude se vratiti kući. U nekom trenutku sam odlučio da će biti dvojica, da će biti ljubavnici i to je bio početak, trebalo mi je skoro 15-tak godina da napišem roman.

Radiosarajevo.ba: Radnja počinje u Sarajevu, spomenuli ste na promociji da glavni junak kako odmiče vrijeme sve više pati za ovim gradom. Možemo li saznati više o Rafaelu i Osmanu? 

Hemon: To je bila početna ideja, dakle, u jednom ranom zamišljanju svega toga. Prvo su bili prijatelji pa onda je pretpostavka te knjige da kako idu dalje od Sarajeva da više čeznu, onda to postane izmaštani prostor bez ikakve veze sa stvarnosti, mada oni ne znaju šta je stvarnost, oni nemaju nikakvog kontakta...

Odlučio sam da dominantna emocija bude ljubav, a, ne nostalgija. Ljubav je kompleksnija, komplikovanija, čak i ako funkcionišete... Ljudi se posvađaju pa se pomire, promijene, razbole, ima milion mogućnosti... Naročito ako se razdvoje i onda sam batalio tu ideju o nostalgiji za Sarajevom kao dominantnom emocijom i fokusirao sam se na ljubav.

Njih dvojica imaju različit odnos prema Sarajevu, jedan bi da se vrate, a drugi kaže 'ako se vratimo nećemo moći biti zajedno'.

Radiosarajevo.ba: Junaci Vaše knjige dolaze i u Galiciju, imate korijene iz Ukrajine, koliko je Vaše porijeklo (Bosna i Hercegovina, Ukrajina) utjecalo na Vaše pisanje? Uz koje autore ste odrastali? 

Hemon: Moji su iz Galicije, dakle, Haličina, moj djed je s 12 godina sa svojom porodicom doselio, baba je iz Bukovine koja je bila druga austro-ugarska provincija. U knjizi ne figurišu Ukrajinci kao takvi, ali u korist knjige je išlo to što znam pejzaž jer sam bio tamo.

Međutim, dio knjige se dešava u Galiciji zato što se tamo bosanska vojska borila, bosanske jedinice u Austro-Ugarskoj išle su u Srbiju pa su išle u Zakarpatje pa su bile na velikom frontu u Galiciji. Dakle, sve je vezano sa kretanjem bosanskih jedinica unutar ratne zone, bosanskih jedinica kao dijela austrougarske carske vojske.

Odrastao sam uz sve ono što su djeca čitala u ta doba, tek sam negdje u pubertetu i kasnije tražio neke druge knjige. Puno sam čitao i kao dijete i kao pubertetlija, od Branka Ćopića i Ahmeta Hromadžića, Patuljak iz zaboravljene zemlje, Junaci Pavlove ulice, kasnije sam čitao Salingera…

Čitao sam špijunske romane, historijske knjige, monografije, bitke o Drugom svjetskom ratu... Nije da sam toliko odrastao uz autore koliko sam odrastao uz knjige i stripove, to je bilo sve prije interneta s jednim televizijskom programom, onda dva.

Meni je Danilo Kiš važan kao pisac, kao i čitavoj mojoj generaciji, a, moju generaciju pisaca predvodi antifašista jer je Kiš imao tu etiku antifašističku i antiautoritativnu s kojom sam se ja identifikovao i još se uvijek identifikujem.

Radiosarajevo.ba: U knjizi se nalazi i mnoštvo različitih jezika. Na koje jezike je roman preveden, gdje se sve čitaju Vaše knjige?

Hemon: Nadam se da se čita gdje god je prevedena, ne mogu se sjetiti svih jezika sada, napisana je na engleskom, prevedena je na francuski, njemački, talijanski, norveški, grčki, ukrajinski...

Moje knjige su prevedene na tridesetak jezika, od Finske, Kine, zapadnoevropskih zemalja, objavljuju se u Americi, Australiji, Kanadi, čitavom engleskom govornom području.

Čitaoci su pojedinačni, svuda ih ima zbog onoga zbog čega pišem, dakle, gdje je jedna od glavnih tema kroz sve što pišem izmještenje, dijaspora, višejezičnost, multikulturno postojanje. Moji čitaoci su oni koji imaju to iskustvo, kojima je to poznato, to mi je koherentna publika u nekoj datoj zemlji.

Publika je svuda po svijetu, naši ljudi u dijaspori, neki slični ljudima koji su u dijaspori, kojima je to poznato, koji žive u dva jezika, koji imaju dvije kuće ili više...

Radiosarajevo.ba: Za roman ste dobili i priznanje Grand prix de littérature américaine 2023, koliko Vam znače nagrade? 

Hemon: Sujetan sam pa volim kada me vole, da se ne lažemo. Nagrade mogu, ali ne moraju; pomognu da se proširi čitalaštvo. Istovremeno, ne treba meni nagrada niti cifre od prodaje da znam da li je knjiga dobra ili loša, to sam znao kada sam pisao, kada sam završio, uvijek je bila dovoljno dobra da se izda.

Volim je i ponosan sam na nju i mislim da je odlična, a, isto tako i da je ne volim, volim te likove, sad su meni kao familija, nedostaju mi, provodio sam svaki dan sa njima, razmišljao i patio s njima...

Radiosarajevo.ba: Sarajevska promocija održana je u prepunom Ateljeu Figure, imali smo dojam da je kompletan grad na Miljacki htio čuti Vas i Damira Imamovića.

Kakav osjećaj danas u Vama budi grad u kojem ste se rodili, šta volite u Sarajevu i kako je došlo do saradnje s Damirom Imamovićem?

Hemon: Stalno dolazim u Sarajevo, ovo je četvrti put ove godine i vratit ću se ponovo za Bookstan. Imam puno prijatelja, ima stvari koje volim, od hrane do Buybooka gdje razgovaramo.

Počeo sam da radim s ljudima u i iz Sarajeva, jedan dobar dio mojih aktivnosti vezan je grad. Nisu to nostalgične posjete kao da obiđem mjesta svoje mladosti ili odem na ćevape nego dođem s vrlo jasnim, definisanim ciljevima i projektima i sa zadatim vremenskim okvirima.

Svako dolazi iz drugačijih razloga, nijedan od njih nije pogrešan kao takav, ali nostalgična posjeta rodnom gradu bez nekog cilja, može jednom, dvaput godišnje, po sedam do deset dana, osim ako neko nema porodicu. Nemam porodicu ovdje što je sasvim druga situacija, nakon sedam dana, popijem kafu, čujem novosti, istračamo se, ispričaju se vicevi, ljudi se vrate svom poslu i ja bih da se vratim svom poslu, koji je tada kada mi je prvi puta palo na pamet da radim u Sarajevu bio negdje drugdje.

Ljudi su me pozivali i prihvatio sam poziv da radim na nekim stvarima u Sarajevu, vezano za Sarajevo. Stvorena je dinamična i aktivna veza i uz to mogućnosti da se sprijateljim i da sarađujem sa ljudima iz mlađe generacije kao što je recimo Damir Imamović. 

Album The World and All That It Holds je muzički ekvivalent knjige, negdje u pola pisanja romana palo mi je na pamet da nazovem Damira Imamovića. U knjizi sarajevski Sefard Rafel Pinto pjeva sefardske pjesme, Osman pjeva sevdalinke, a, ti se muzički dijelovi naravno preklapaju. Muzika je bila važna kao tema u knjizi, važna za odnose između njih dvojice pa mi je palo na pamet da bi bilo odlično kad bi Damir mogao da snimi album na kojem ima pjesama koji oni pjevaju jedan drugome, da napiše neke pjesme koje bi mogle biti vezane za knjigu.

Nazvao sam ga i njemu se to dopalo, slao sam mu poglavlja, pričali smo o knjizi, on je meni dao neke narativne sugestije. Neke pjesme koje je našao u arhivama i napisao ugradio sam u knjigu retroaktivno, malo je ono mistično. Saradnja je meni bila važna za stvaranje knjige, knjiga je književni ekvivalent albuma, a album je književni ekvivalent knjige. Idealna situacija da neko čita tu knjigu i sluša taj album ili obrnuto.

Radiosarajevo.ba: Kada će se publika u Sarajevu opet družiti sa Vama, čuli smo da u okviru Bookstana nastupate s Damirom Imamovićem?

Hemon: Damir, njegov bend i ja smo više puta nastupali u Londonu i Beču. Oni sviraju repertoar, a ja izađem nekoliko puta i pročitam odlomke iz knjige koji su vezani za pjesme koje on izvede.

U Sarajevu će biti slično, Bookstan se zatvara koncertom Damira Imamovića i njegove grupe, ja ću da izađem i da pročitam nekoliko odlomaka. Račun za knjigu će biti ulaznica za koncert.

Radiosarajevo.ba: Bili ste na petoj Povorci ponosa, živite u Americi, kako Zapad gleda na LGBTQI zajednicu? 

Hemon: Zapad nije koherentna i monolitna cjelina, dakle, ima progresivni, tolerantni, demokratski, multikulturni, multijezički zapad koji gleda na tu zajednicu kao dio te veće ljudske, građanske državne zajednice, a onda imaju fašisti koji na tu zajednicu gledaju ne bi li ih nekako eliminisali kao ljudska bića i lišili ih postojanja, što bi se reklo.

Obje stvari su zapadne stvari u tom smislu, fašizam je isto zapadna stvar i ne samo zapadna. Mislim da smo mi davno trebali na ovim prostorima da se pozabavimo time da je jedan aspekt nacionalizma i patrijarhata homofobija kao što je i mržnja prema ženama.

Iz političkih, ličnih i etičkih razloga podržavam Povorku ponosa bezuslovno. Počastvovan sam da su me organizatori Povorke zvali da diđejam ove godine.

Radiosarajevo.ba: Radili ste filmske scenarije, pripremate li nešto novo?

Hemon: Imam neke stvari na kojima radim, razgovaram sa saradnicima i s ljudima s kojima sam prije sarađivao, ali to nije ni blizu tačke da se može opisati kao ideja, a kamoli kao plan za neki budući projekat.

Radiosarajevo.ba: I za kraj, jedno sportsko pitanje. Čuli smo da volite FK Željezničar i Liverpool, za koga navijate na Evropskom prvenstvu?

Hemon: Nemam neku posebnu reprezentaciju za koju strasno navijam. Zanima me fudbal kao takav, za Želju navijam od malih nogu jer sam odrastao pored Željinog stadiona - kad smo bili djeca sjećam se da smo bili toliko mali da smo se između rešetki provlačili da se ušuljamo na stadion. Kad Željo dâ gol, mi čujemo u svom komšiluku skandiranje navijača i znamo da je Željo dao gol.

A, Liverpool isto, ja sam onako ko stariji čovjek. U to doba kad smo odrastali zanimao nas je fudbal, Liverpool je bio najveći klub u Evropi, bile su zvijezde, mi smo se furali pa zamišljali da smo John Toshack ili Kanny Dalglish i ovi neki igrači. Bio sam više puta u Liverpoolu, imam prijatelje tamo, pratio sam i utakmicu na Anfieldu.