Zvonimir Nikolić: Voli li Sarajevo Ivicu Osima kao Graz?

Radiosarajevo.ba
Zvonimir Nikolić: Voli li Sarajevo Ivicu Osima kao Graz?
Nisam se rodio baš tako davno da bih upamtio Ivicu Osima kao igrača. Moja najranija sjećanja su ona o šampionskoj generaciji koja je došla poslije njega 1971/72. godine.

Tekst u rubrici "Šta drugi pišu" prenosimo s prijateljskog portala Al Jazeera.

Poslije se sjećam da sam ga nekoliko puta vidio u gradu, u velikom Citroenu koji je vozio u to doba, .

Ivicu Osima sam upoznao u agenciji "Putnik" nekoliko godina prije rata. Još je bio selektor reprezentacije Jugoslavije i često je putovao za Beograd. I uvijek bi se nekako potrefilo, kad dođe da kupi kartu, da je pun avion i da nema mjesta.

A opet, ja sam bio sretan da on malo sjedne, sačeka da pokušam naći neko mjesto i usput popije kafu sa mnom. I mislim da sam svaki put upotrijebio sve moguće i nemoguće veze da pronađem to mjesto za našeg Ivicu. Sretan da sam bio od pomoći i olakšao putovanje našem selektoru.

I nezaobilazna tema svih tih naših kafa bio je fudbal. Često sam u sebi pomislio: "Pusti čovjeka da pije kafu i ne tuši ga, bolan, fudbalom. Vjerovatno mu je preko glave tih priča..." Ali, on je uvijek spremno odgovarao na moja vjerovatno dosadna pitanja i u svakoj rečenici se vidjelo da je fudbal, zapravo, njegov život.

A onda je došao rat. Nakon rata o Osimu mi je pričao drug, koji je vozio svojim kombijem novinarsku ekipu iz Austrije, koja je snimala neku reportažu  Sarajevu i Osimu. Nisam imao više nikada priliku da pijem kafu sa njim, a ni da se hvalim kako je Osim baš kod mene kupio kartu.

A sumnjam da bi se, nakon toliko gradova u kojima je živio i trenirao, nakon toliko ljudi koje je upoznao, uopšte i sjetio onog klipana koji je bio spreman na sve samo da nađe mjesto u avionu našoj legendi.

Sturm je ne zaboravlja

Gledam juče snimak sa stadiona u Grazu. Gdje je za Osimov 75. rođendan napravljen spektakl. Prvo što sam pomislio jeste da vjerovatno na svijetu ne postoji niti jedan sportski stručnjak koji bi mogao na ovakav način doživjeti takve ovacije publike.

Pa odem na internet da vidim kada je tačno trenirao Sturm i koliko godina, iako se sjećam gotovo svake utakmice koju je ta ekipa odigrala u grupnoj fazi Lige prvaka. I vidim da je trener Sturma bio u periodu 1994-2002. godine. Dakle, 14 godina je prošlo, a njega i Uprava i navijači pamte i pripreme mu takav spektakl za rođendan.

I neminovno pitanje: Cijenimo li ga mi isto tako? Sjetim se onog nesretnog lifta do Osimovog stana i navodnog neodobravanja dijela stanara da Ivica liftom olakša sebi dolazak do stana, i to vlastitim sredstvima. Umjesto da budu sretni da takva ljudska veličina i legenda uopšte stanuje u njihovoj zgradi i dijeli haustor sa njima, oni mu to ne odobre.

Sjećam se početka osamdesetih i mog školovanja u Beogradu za prodaju avionskih karata. Jedne večeri kolega sa tečaja me preko veze uveo u tada popularni beogradski klub "Duga". Dok smo sjedili i pili piće, u klubu je nastala pometnja. Odjednom je počela vriska, komešanje, trčanje prema ulaznim vratima...

- Šta je ovo, ba? Pa nije došao Freddie Mercury?

- Nije, bre... Došao Brega!

- Čuj, došao Brega [Goran Bregović] pa ovakva hampa? Ja ga vidio neki dan u "Estradi". Stajao do mene, pio svoje piće i nešto pričao sa Rakom [Marićem]. I niko se nije ibretio zbog toga...

- A, ne znam... Možda vi niste svesni šta sve imate u svom gradu...

Vidio ga neki dan u gradu...

Možda mi, zaista, nismo svjesni kakve je veličine iznjedrio ovaj grad? Hase, Mirza, Davorin, Bodo, Kemo, Dario i Kiko samo su neki od naših sugrađana koji nisu više sa nama. I koje smo valjda počeli cijeniti tek kada više nisu bili tu. Pa i to vrlo kratko. A svi ti ljudi su proslavili i naš grad. I prva asocijacija na svakog od njih jeste grad Sarajevo.

A mi?

Ubijeni u pojam svakodnevicom, čekanjem da neko drugi uradi nešto dobro za nas i guranjam pod tepih svakog mogućeg problema, mi nismo mogli da se izborimo da svi ti ljudi imaju svoje mjesto u našem gradu. Kao što ima Dražen u Zagrebu ili Ferguson u Manchesteru.

Nismo u stanju izboriti se ni za naziv ulice za ove legende. A da ne govorim nešto više. Zato me i boli kada vidim kakav su rođendan priredili Ivici u Grazu. Mi to nikada nećemo biti u stanju.

Jer, šta ima, ba, mi da pravimo spektakle i vatromete?! Vidjeli ga neki dan u gradu, i to je dovoljno. Nesvjesni sa kakvom veličinom imamo sreću da dijelimo sarajevski asfalt.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak