Bursać: Ko je ubio Sabinu, Indiru i Enisa, a ko je imao hrabrosti pokloniti se njihovim sjenama?

"Zamislite troje djece koja zajedno imaju osam i po godina. Sabina, Indira i Enis. Toliko su imali kada su ih ubili pripadnici HVO-a u Stupnom Dolu. Trideset tri godine kasnije, među živima više nema ni Zdravka Maroševića, Hrvata koji je imao hrabrosti pokloniti se ubijenim Bošnjacima. Njih su ubili zločinci, a on je pokazao kako se ostaje Čovjek."

Piše: Dragan Bursać, za Radiosarajevo.ba

Osam godina koje su ubijene u jednom danu

Zamislite, samo zamislite, ako možete, troje djece koja zajedno imaju osam godina. Ne po osam godina, nego zajedno, sva tri djeteta, osam godina života, osam zbirnih godina dječijeg smijeha, prvih koraka, prvih gugutavih riječi, prvih zagrljaja i onih sitnih, beskrajno važnih događaja na rubu pamćenja koje odrasli zaboravljaju, a od kojih se sastoji čitavo jedno djetinjstvo.

Sabina Likić imala je dvije i po godine. Indira Žutić tri. Enis Likić također tri godine.

Zamislite!

Zajedno osam i po godina, precizno govoreći, mada pred njihovim ubijenim djetinjstvima i sama matematika izgleda kao nekakva nepristojnost.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

I sve te godine, svi njihovi rođendani koji nikada neće biti proslavljeni, sve igračke koje nikada neće dobiti, sve škole u koje nikada neće krenuti, sve ljubavi koje nikada neće upoznati, stali su u jedno krvavo jutro 23. oktobra 1993. godine, kada su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane u Stupnom Dolu kod Vareša počinili monstruozan zločin nad bošnjačkim civilima.

Za one koji ne znaju, tog dana ubijeno je 38 ljudi, među njima 17 žena i petero djece

Pokušavam zamisliti posljednje trenutke te djece i svaki put zastanem pred istom užasavajućom spoznajom: dijete od dvije i po godine ne razumije rat, vojnu zapovijed, etničko čišćenje, Herceg-Bosnu, HVO, nacionalne interese i sve one velike, krvave riječi kojima odrasli pravdaju svoje zločine.

Dijete od dvije i po godine razumije dodir majke, njen glas, njenu ruku, njen zagrljaj i onu nepomućenu sigurnost da mu se ništa strašno ne može dogoditi dok je ona tu.

A onda dođu monstrum-ljudi s oružjem, odrasli ljudi, nečiji očevi i sinovi, ljudi koji su možda i sami imali djecu, i tu sigurnost pretvore u pepeo, ostavljajući iza sebe užas koji nikakva presuda, nikakva kazna i nikakvo naknadno kajanje ne mogu poništiti.

I meni se, dok ovo pišem, čini da bi svako naše političko saopštenje, svaka patriotska parola i svaka nacionalna zastava morali zanijemiti pred imenom Sabine Likić. 

Selo koje su pokušali izbrisati

Stupni Do je tog oktobarskog jutra 1993. pretvoren u stratište. Pripadnici jedinica HVO-a "Maturice" i "Apostoli" napali su selo, ubijali civile, palili kuće, pljačkali i iza sebe ostavili prizore koje su pripadnici međunarodnih snaga zatekli tek nekoliko dana kasnije.

Tijela ubijenih ljudi bila su spaljena, kuće uništene, a jedno bošnjačko selo nosilo je tragove zločina čija je namjera bila mnogo šira od samog ubijanja: trebalo je uništiti, zatrti  život koji je tu trajao generacijama.

I danas, trideset tri godine kasnije, pitam se kakav nečovjek moraš biti da zapališ kuću u kojoj su djeca, kakav mentalni i moralni ponor moraš preći da u trogodišnjaku vidiš neprijatelja i koliko je ideološkog otrova potrebno da se ubijanje bespomoćnih ljudi pretvori u vojnički zadatak.

U Stupnom Dolu vidimo svu strahotu nacionalističkog ludila koje od komšije napravi živu metu, od njegovog imena optužnicu, od njegove vjere razlog za progon, a od njegovog djeteta prepreku na putu zamišljene nacionalne teritorije.

Zato me uvijek iznova porazi kada se Stupni Do svede na puku godišnjicu, vijence, protokolarne govore i nekoliko fotografija koje će sutra nestati s naslovnica, kao da se sjećanje može obaviti za petnaest minuta i uredno arhivirati do sljedećeg oktobra.

Svaka od 38 ubijenih osoba imala je svoj svijet, svoje strahove, svoje radosti i ljude koji su je čekali. I svaki od tih svjetova nasilno je prekinut.

Ivica Rajić aka Viktor Andrić i sistem koji je skrivao zločin 

Profesor krivičnog prava Goran Šimić ovih je dana podsjetio na jedan od najmračnijih detalja haške presude Ivici Rajiću, detalj koji govori o sistemu sposobnom da nakon masakra nad civilima organizuje i administrativno prikrivanje vlastitog zločina.

Rajić, inače zapovjednik snaga HVO-a odgovornih za zločin, učestvovao je i u prikrivanju istine. Prema nalazima Haškog tribunala, nakon zločina sastavljani su neistiniti izvještaji, a Rajić je nastavio vojnu karijeru pod imenom Viktor Andrić. Krajem decembra 1993. predstavljeno je da je Ivica Rajić smijenjen i da ga je zamijenio Viktor Andrić.

Pazite, bio je to isti čovjek, isti komandant, ista vojna struktura i ista zločinačka prošlost, samo pod drugim imenom.

Zamislite samo tu monstruoznu administrativnu predstavu u kojoj se nakon ubijanja civila, žena i djece komandantu promijeni ime, kao da se promjenom nekoliko slova mogu izbrisati spaljena tijela, ugašeni životi i čitavo jedno selo.

I koliko samo ta podvala govori o odnosu tadašnjih vojnih i političkih struktura prema žrtvama! Dok su porodice tražile svoje mrtve, neko je smišljao kako da komandanta sačuva, kako da zločin zataška i kako da međunarodnoj javnosti proda još jednu ratnu laž.

Haški tribunal osudio je Rajića 2006. godine na 12 godina zatvora nakon priznanja krivice.

A Sabina, Indira i Enis nisu dobili ni priliku da nauče da izgovore svoja imena 

U toj strašnoj nesrazmjeri između dječijeg života i vojničke karijere jednog zločinca sadržana je sva bijeda ratne politike koja je ljude pretvarala u brojeve, a ubice u činovnike nacionalne stvari.

Zdravko Marošević, čovjek koji se nije plašio vlastitog obraza

Usred te bosanskohercegovačke historije spaljenih sela, prešućenih zločina, podvala, laži i nacionalnih mitologija, ime Zdravka Maroševića zaslužuje posebno, svijetlo mjesto, jer je taj čovjek svojim postupcima pokazao koliko je malo potrebno da se bude čovjek, a koliko je beskrajno teško ostati čovjek u društvu koje od vas traži da šutite pred zločinima svojih.

Zdravko je bio Hrvat, nekadašnji pripadnik HVO-a  i načelnik Vareša. Imao je sve one identitetske oznake iza kojih se ovdašnji političari tako rado skrivaju kada treba prešutjeti zločine počinjene u ime njihovog naroda.

A on je otišao u Stupni Do, stao pred porodice ubijenih Bošnjaka, poklonio se žrtvama i jasno kazao da oni koji su činili zločine nikada neće imati njegovu podršku.

I znate šta mene posebno pogađa?

To što je u zemlji u kojoj se ratni zločinci dočekuju kao heroji, u kojoj se njihove fotografije nose na skupovima, a presude međunarodnih sudova tretiraju kao neprijateljska propaganda, običan čin ljudske pristojnosti postao gotovo revolucionaran i (ili) nevidljiv.

Zdravko je razumio ono što čitave armije naših nacionalnih vođa nikada nisu htjele razumjeti: priznanje zločina počinjenog u ime vlastitog naroda predstavlja čin ultimativne moralne odgovornosti, a ne izdaju tog naroda.

Kada je govorio o Stupnom Dolu, Zdravko je govorio o tragediji Bošnjaka, ali i tragediji Vareša. Kada je tražio odgovornost, nije se skrivao iza kolektivnog opravdavanja. Kada je prilazio porodicama žrtava, nije tražio da neko drugi prvi učini isto.

Upravo u toj spremnosti da se pogleda u vlastito dvorište, da se izgovori istina koja boli i da se bez nacionalnih kalkulacija stane uz žrtvu, leži sva njegova ljudska veličina.

Jer u ovoj zemlji svako ima "svoje mrtve", a premalo je onih koji imaju hrabrosti pokloniti se tuđim.

Zdravko Marošević preminuo je u decembru 2025. godine i ovo je prva godišnjica obilježavanja zločina u Stupnom Dolu bez njega.

A ja bih volio da se njegovo ime izgovara mnogo češće od imena svih onih političkih trgovaca mržnjom koji su od naših stradanja napravili unosan posao, da ga pamtimo kao čovjeka koji je mogao šutjeti i odabrati komfor nacionalnog saglasja, ali je odlučio govoriti i onda kada je znao da će mu to donijeti neprijatelje među vlastitima.

Ljudi koji su preživjeli vlastitu smrt

U potresnoj reportaži Detektora iz 2024. godine, Adisa Likić govori o tome kako je s još sedamnaest ljudi preživjela živu lomaču. Tog oktobarskog dana 1993. izgubila je oca, dvojicu amidža, njihove supruge i amidžića.

Nizama Likić prisjeća se potrage za posmrtnim ostacima sedamnaestogodišnjeg mladića, kada je među zgarištem pronašla komad džempera i kosti dva prsta.

Pokušajte zamisliti majku, sestru ili rođaku koja među ostacima spaljene kuće traži dijete i nada se da će pronaći makar kost koju će moći dostojanstveno ukopati, dok joj se čitav svijet, sve što je znala i voljela, raspada pred očima.

A onda zamislite sve one koji danas, iz toplih kabineta i televizijskih studija, govore o slavnoj ratnoj prošlosti, o herojstvu svojih jedinica i o navodnoj ugroženosti vlastitog naroda, dok se od njih traži tek toliko ljudskosti da priznaju ko je spalio Stupni Do.

U istoj reportaži saznajemo i da su žene Stupnog Dola uredile pravoslavno groblje u svom selu, čuvajući tragove nekadašnjih srpskih komšija.

Kakva lekcija ljudskosti u zemlji u kojoj se mrtvi često dijele po nacionalnim torovima, a živi odgajaju da se plaše jedni drugih!

Žene iz sela u kojem su ubijana djeca i spaljivane porodice brinu o grobovima pripadnika drugog naroda, dok politički gospodari naših života već decenijama objašnjavaju kako je zajednički život nemoguć.

I zato su meni te žene, zajedno sa Zdravkom Maroševićem, mnogo veći patrioti od svih onih koji patriotizam mjere količinom mržnje prema drugima.

Šta ostaje iza čovjeka?

Sjećam se riječi profesora Nerzuka Ćurka o potrebi da podižemo spomenike vlastitog stida, izgovorenih na promociji moje knjige u junu prošle godine. Koliko je samo istine u toj misli i koliko bi nam drugačija bila zemlja kada bismo imali snage obilježiti mjesta na kojima su ljudi ubijani u naše ime, bez pravdanja, bez relativizacije i bez čekanja da neko drugi prvi prizna vlastiti zločin.

Zdravko Marošević je takav spomenik podigao vlastitim životom i postupcima, ostavljajući nam moralnu obavezu mnogo veću od bilo kojeg protokolarnog govora, vijenca ili komemoracije.

I danas, dok razmišljam o njemu, osjećam duboku tugu što je otišao, ali i zahvalnost što smo imali priliku živjeti u istoj zemlji s čovjekom koji je pokazao da nacionalna pripadnost nikoga ne oslobađa odgovornosti prema drugom ljudskom biću.

A misli mi se uporno vraćaju Sabini, Indiri i Enisu, toj djeci čija su imena postala vječna optužnica protiv jednog zločinačkog vremena i svih njegovih današnjih opravdavanja.

Njih troje danas bi, kažem, bili odrasli ljudi, imali bi svoje porodice, poslove, ljubavi, brige i uspomene. Možda bi neko od njih živio u Varešu, neko u Sarajevu, neko daleko od Bosne i Hercegovine. Možda bi se danas okupili na kafi, pričali o djetinjstvu i smijali se nekim davnim nestašlucima.

Umjesto svega toga, njihova imena izgovaramo na godišnjicama masakra, dok njihovi vršnjaci odavno žive godine koje su njima oduzete i dok se njihovo djetinjstvo zauvijek završava u oktobru 1993.

I zato, kada sljedeći put neko počne govoriti o veličini naroda, o njegovoj historijskoj misiji i svetosti nacionalnih ciljeva, pitajte ga koliko vrijedi život dvoipogodišnje Sabine Likić.

Ako zastane, ako počne objašnjavati okolnosti, ako potegne priču o zločinima druge strane, znat ćete da pred sobom imate čovjeka koji još uvijek nije razumio Stupni Do.

Zdravko Marošević jeste.

Pamtimo li?

Volio bih da jednog dana djeca u našim školama, kada budu učila o Stupnom Dolu, pored imena 38 ubijenih civila nauče i ime čovjeka koji je imao hrabrosti pogledati njihove porodice u oči, da nauče kako se zločin pamti, kako se odgovornost prihvata i kako se ljudsko dostojanstvo brani čak i onda kada je to politički nepoželjno.

Jer ako smo već dopustili da Sabina, Indira i Enis nikada ne odrastu, nemojmo dopustiti da generacije koje dolaze odrastaju uz iste laži koje su njih troje odvele u smrt.

I neka se pamti Zdravko Marošević, čovjek koji je kleknuo pred ubijenima kako bi među živima ostao uspravan.

A Sabini, Indiri, Enisu i svim žrtvama Stupnog Dola neka je vječni rahmet.

Njihovih osam i po godina života traju duže od svih laži njihovih ubica.

Nego, pamtimo li???

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.