Sjećanje na žrtve Stupnog Dola i dobrog Zdravka Maroševića: Tako je lako biti Čovjek

Na današnji dan navršavaju se 33 godine od zločina u Stupnom Dolu, gdje su 23. oktobra 1993. godine pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubili 38 bošnjačkih civila. Među njima je bilo 17 žena i petero djece.

Piše: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Najmlađa ubijena bila je dvoipogodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić.

Trending

ViK o kvalitetu vode za piće: "Dnevno uzimamo 30 uzoraka, analizu provode i vanjski saradnici"

Ovo je prva godišnjica bez Zdravka Maroševića, bivšeg načelnika Vareša koji je prije devet godina, na obilježavanju godišnjice ovog užasnog zločina, uputio poruku koja je ostala upamćena po svojoj ljudskoj i moralnoj jasnoći.

"Nikad nećemo prestati tražiti odgovornost"

"Nikad nećemo prestati tražiti odgovornost. Oni koji su radili u ime nekoga i u nečije ime nikad neće imati podršku u Varešu", poručio je Čovjek.

Marošević, nekadašnji pripadnik HVO-a i član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), preminuo je u decembru 2025. godine. Ali ostale su njegove riječi i sjećanje na Čovjeka koji je imao snage doći pred komšije, sugrađane Bošnjake, odati počast nevinim žrtvama i jasno poručiti da zločin ne može biti počinjen u ime svih.

"Ponavljam stalno, a to je moja generalna poruka za sve: oni ljudi i narodi koji ne pamte prošlost, ne pamte povijest, sve što se desilo, i loše i dobro, nemaju šansu za budućnost. Stupni Do je tragedija bošnjačkog naroda, tragedija Vareša, sve nas je ta tragedija na jedan način vratila duboko nazad. Danas pokušavam da izađem iz toga, da vratimo osmijeh na lice, ali svakako da se sjećamo žrtava, da tražimo odgovornost... Kao načelnik Općine Vareš uvijek ću stajati uz svoj narod i za Stupnodolce koji su prošli težak put, ali koji pokazuju da se znaju izdići iz te tragedije, u sebi je nositi, žaliti i patiti, ali svakako gledati u svijetlu budućnost", kazao je Marošević, između ostalog, u poruci koju će povijest pamtiti.

Godinu kasnije, u intervjuu autoru ovih redaka, objašnjavao je:

"Ne mislim da sam uradio išta što nije normalno i što ne bi uradio svaki čestiti čovjek, bio vjernik ili ne. Bitno je da čovjek poštuje ljudske vrijednosti. Ja sam s tim ljudima živio i živjet ću. Sa Bošnjacima, Srbima, ali i Makedoncima, Slovencima, Nijemcima, Arapima... gdje god me život nosio. Nekome odati počast, nekome ko je nastradao nevin, za mene je normalan ljudski čin. Ljudska vrlina je otići i pokloniti se žrtvama", govorio je Marošević.

Primijetio je da se u BiH uglavnom nadmudrujemo pričom "ko će prvi". On nije želio čekati.

"Svi smo mi stradali na ovaj ili onaj način. U Varešu su svi stradalnici. Da li je majka plakala za sinom jer je išao u rat, da li je nekome zapaljena kuća, da li se neko morao pomjeriti, da li je neko izgubio članove porodice... To ne znači da trebamo očekivati da će svi isto reći. Ja sam to mogao uraditi i ranije, kao drugi čovjek. Ali ja smatram da se žrtvama trebaju pokloniti oni ljudi koji nose najveću odgovornost u državi. Ja sam, kad sam se prihvatio najveće odgovornosti u Varešu, osjećao potrebu da svojim primjerom pokažem drugima da i oni treba da urade isto", isticao je Marošević, podsjećajući da su se i vareški Bošnjaci poklonili hrvatskim žrtvama.

Iako i poslije skoro decenije gotovo svakodnevno slušamo "verbalnu artiljeriju" bosanskohercegovačkih političara i pitamo se kada će, ne daj Bože, doći trenutak u kojem ćemo ponovo slušati i one prave topove, glasovi pokojnog Maroševića bili su te 2017. godine, ali su i danas tračak nade da ovdje đavo, ipak, neće moći dobiti svoje.

"Spomenici sopstvenog stida"

Jesmo li idealisti? Da li previše očekujemo? Možda.

Ali, jedno je jasno: da bi svjetlo našlo svoj put, potrebni su nam "spomenici sopstvenog stida". Oni koje je u junu 2025. na promociji knjige Dragana Bursaća kazao prof. dr. Nerzuk Ćurak.

"Želim da naglasim – Sarajevo je prva lokalna zajednica u BiH koja je izgradila spomenik vlastitog stida. Nijedna druga zajednica to još nije uradila. Zamislite da u Višegradu, Prijedoru, Foči, Banjoj Luci... niknu spomenici sopstvenog stida! Ne trebamo zahtijevati dlaku u jajetu, to mogu biti spomenici odgovornog sjećanja: ‘Iz ovog grada protjerani su nedužni Bošnjaci i Hrvati’ ili ‘Na ovom mostu ubijeni su nedužni građani našeg grada’ itd. Kada umnožimo spomenike sopstvenog stida, stvorili smo uvjete za kulturu pomirenja i za to da tamu regiona zamijenimo svjetlom", zaključio je profesor Ćurak.

Hvala Zdravku Maroševiću što je podigao spomenik "sopstvenog stida", duboko vjerujući u ljude i budućnost naše Bosne i Hercegovine.

Biti čovjek je jednostavno, zar ne?

Neka je vječna slava i hvala Zdravku Maroševiću.
Kada bi bilo više ljudi poput njega – bilo bi i više nade.