Zlatko Hadžidedić: Nema 'nevažnih' identiteta

[U polemiku oko predavanja profesora Besima Spahića, koji zagovara zasnivanje nekog novog svebosanskog ili svejužnoslavenskog identiteta, nakon Eldara Sarajlić i Mirze Softića, uključio se i Zlatko Hadžidedić. Linkove na druge tekstove pronaći ćete na dnu ovog teksta.]

Piše:Zlatko Hadžidedić

Ne bih ni ja želio uzurpirati javni prostor (iako bih rado produbljivao diskusiju na temu nacionalnog identiteta – u ovom društvu fiksiranih etnonacionalističkih ideologija to bi bilo jako korisno), ali budući da g. Sarajlić nastavlja sa propagiranjem svoje (ili prof. Vlaisavljevićeve?) “kritike kritike nacionalizma”, na koju sam se već osvrnuo, osjećam se pozvanim da se osvrnem i na taj nastavak.

Liberalizam i nacionalizam

Prije svega, šta reći o nivou nepoznavanja osnovnih pojmova političkih i društvenih nauka skrivenom iza naslova “manjak liberalizma”, koji otkriva da autor uopće nije svjestan činjenice da liberalizam predstavlja određenu – nimalo prikrivenu – političku ideologiju, a ne nekakvo “stanje svijesti” koje bi po njegovom mišljenju, valjda, trebalo da vlada u Bosni i Hercegovini!? Uprkos nešto pažljivije odabranim terminima koje ovaj put koristi, g. Sarajlić ovom “omaškom” ponovo demonstrira svoje notorno neznanje, da ne upotrijebim neki oštriji izraz.

Ako i zanemarimo ovaj aspekt brkanja osnovnih pojmova, valja reći i da je prilično problematična teza g. Sarajlića da su liberalizam (kao politička ideologija) i nacionalizam (kao ideologija i kao “stanje svijesti”) dvije međusobno suprotstavljene kategorije. Iako se mnogi teoretičari sa ovim ne bi složili, historijska činjenica je da je koncept nacije i nacionalne države (nation-state, nacija-država, država-nacija – kako god da je nazovemo) nastao upravo u okvirima liberalizma kao političke ideologije. A samim tim (ako prihvatimo temeljni Gellnerov aksiom koji, u slobodnom prevodu, kaže da “nacionalizam izmišlja nacije ondje gdje one nisu postojale”), liberalizam (kao politička ideologija) je neminovno utjecao i na pojavu nacionalizma kao političkog instrumenta pomoću kojeg se nacija i nacionalna država konstruiraju i održavaju. Ukoliko se g. Sarajliću čini da ova historijska činjenica predstavlja puku proizvoljnu tvrdnju, preporučujem mu da pročita pamflet “On Liberty” čiji autor je jedan od paradigmatičnih liberala, John Stuart Mill. U njemu se autor posve jasno zalaže za nacionalnu državu kao jedini oblik države u kojoj su sloboda i slobodne institucije moguće (unaprijed se izvinjavam čitaocima koji nisu zainteresirani za ovakve citate): ”Where the sentiment of nationality exists in any force, there is a prima facie case for uniting all the members of the nationality under the same government. (…) Free institutions are next to impossible in a country made up of different nationalities. Among a people without a fellow-feeling, especially if they read and speak different languages, the united public opinion, necessary to the working of representative government, cannot exist.”

Na historijsku i konceptualnu vezu liberalizma i nacionalizma ukazuje i niko drugi do Bertrand Russell u svom djelu “Power”: “The decay of Liberalism has many causes, both technical and psychological. They are to be found in the technique of war, in the technique of production, in the increased facilities for propaganda, and in nationalism, which is itself an outcome of Liberal doctrines.” Također, “The Western world, from the Reformation until 1848, was undergoing a continuous upheaval which may be called the Rights-of-Man Revolution. In 1848, this movement began to transform itself into nationalism east of the Rhine. In France, the association had existed since 1792, and in England from the beginning; in America, it had existed since 1776. The nationalist aspect of the movement has gradually overpowered the Rights-of-Man aspect, but this latter was at first the more important.” Toliko o liberalizmu i nacionalizmu kao političkim ideologijama. Još samo da dodam: za razliku od g. Sarajlića, bojim se da nam višak liberalizma ne bi donio manjak nacionalizma, kao što nam ni manjak liberalizma nije donio višak nacionalizma.

Identiteti kao konstrukcije

Ne sumnjam da je g. Sarajlić u svojim napisima koketirao sa konstruktivističkim teorijama nacije. Ali, izgleda da mu se konstruktivistički pristup nacionalnom identitetu, što bi se narodski reklo, “nije primio” kada je u pitanju praktično-politički nivo. Slažem se sa njegovom tvrdnjom da “konstruktivističku tezu treba izvesti do kraja, a ne zaustaviti se tamo gdje to vama odgovara”. No, svaki nacionalni identitet je historijski konstruiran, pa tako može biti konstruiran i neki novi nacionalni identitet, koji možemo zvati trans-etničkim ili bosanskim ili kako god želimo. A isto tako mogu biti dekonstruirani i nacionalni identiteti koji trenutno dominiraju na tlu Bosne i Hercegovine. Ali, ovo je tačka na kojoj g. Sarajlić odustaje od konstruktivističkog pristupa za koji se deklarativno zalaže. On kaže:  “Činjenica da se neki identitet nije uspio konstruisati tokom historije najbolje govori o njegovoj (ne)važnosti. Nažalost, bosanski nacionalni (nad-etnički) identitet se nije uspio konstruisati tokom historije i svako instistiranje na njegovom uspostavljanju, nauštrb već konstruisanih identiteta, jeste forma nacionalizma.”

Svaki proces konstruiranja, kao i održavanja, nacije i nacionalnog identiteta jeste ono što nazivamo nacionalizmom (neki stariji teoretičari, poput mog nekadašnjeg mentora, Anthony D. Smitha, insistiraju na distinkciji između nacionalizma kao ideologije i nečega što nazivaju “national sentiment”, kao svojevrsnog “stanja duha”; ali različite konstruktivističke teorije su ovakav pristup učinile prilično zastarjelim). No, problem je u tome što su u modernom svijetu nacija i nacionalna država nametnute kao jedina legitimna forma političke zajednice (i u tome je upravo liberalizam kao ideologija odigrao ključnu ulogu). A samim tim su i konstrukcija nacionalnog identiteta i nacionalizam kao sredstvo koje tome služi nametnuti kao jedina moguća forma političkog i fizičkog opstanka u takvom svijetu. Historija je pokazala da su deklarirani nosioci ideologije liberalizma fizički rasturili države poput Habsburške monarhije, koja je po svom unutrašnjem uređenju možda bila najbliže deklariranom idealu liberalne demokratije, i sve to u ime “slobode nacionalnog samoopredjeljenja” i nacionalne države, koja svojim građanima nije  ponudila ništa bolje od nacionalizma kao sveprožimajućeg javnog diskursa.

Identitarne borbe u BiH

U tom smislu, neprekidno traje borba za politički i fizički opstanak putem održavanja postojećih i konstruiranja novih nacionalnih identiteta, nacija i nacionalnih država. Bosna i Hercegovina, kao i ova rasprava, jesu najočitiji pokazatelj takve borbe: trenutno dominantni etno-nacionalisti bore se da svoje djelomično konstruirane nacionalne identitete po svaku cijenu (čak i po cijenu fizičkog nasilja) zaokruže, a potom i zauvijek zamrznu ondje gdje to njima odgovara; isto tako, vodi se borba i za konstruiranje i održavanje nekih drugih nacionalnih identiteta, pa se tako u okviru takve borbe javljaju i inicijative i težnje za konstruiranjem nekog trans-etničkog, bosanskog nacionalnog identiteta. Činjenica da se na internetu pojavljuje toliki broj pozitivnih reakcija na predavanje prof. Spahića u kojem se on predstavlja kao zagovornik konstruiranja jednog takvog identiteta (neovisno o tome na kojem nivou on to čini, i neovisno o tome da li je on uistinu zagovornik takvog, a ne nekakvog drugačijeg modela nacionalnog identiteta) pokazuju koliko je ta borba uzela maha i koliko je ljudi spremno da se bori za konstrukciju jednog takvog novog identiteta. Ne bi me čudilo ukoliko bi sve te reakcije izazvale strah kod ljudi poput prof. Vlaisavljevića, kao dugogodišnjeg pobornika “diskretnog” velikosrpskog nacionalizma, ali me čudi što se takav strah pojavljuje kod g. Sarajlića, koji također nastoji da takvu borbu za konstrukciju i održavanje različitih nacionalnih identiteta zaustavi u sadašnjem trenutku i time zamrzne dominaciju postojećih etno-nacionalnih identiteta i njihovih političkih ekvivalenata. Ali, u jednoj takvoj neprekidnoj borbi za konstrukciju i održavanje nacionalnih identiteta nije se moguće zaustaviti ondje gdje to odgovara prof. Spahiću, niti prof. Vlaisavljeviću, niti g. Sarajliću.

U pitanju je čisti socijalni darvinizam: nacionalne opcije koje imaju jača politička, pravna, administrativna ili vojna sredstva nastaju, opstaju i učvršćuju se, ostale slabe ili nestaju. “Činjenica da se neki identitet nije uspio konstruisati tokom historije najbolje govori o njegovoj (ne)važnosti,” kaže g. Sarajlić. Ne, g. Sarajliću, da ste pažljivo proučili konstruktivističke teorije na koje se pozivate, uvidjeli biste da ne postoje “(ne)važni” ili (da se poslužimo hegelovskim rječnikom) “ne-historijski” nacionalni identiteti. Činjenica da neki od njih do sada nisu u punoj mjeri konstruirani samo svjedoči o tome da njihovi zagovornici nisu imali dovoljnu političku, pravnu, administrativnu ili vojnu snagu da ih učine politički relevantnijim. No, to ne znači da u tome nikada neće ili ne mogu uspjeti: ukoliko steknu takva sredstva i takvu snagu, nema nikakvog političkog, naučnog ili historijskog razloga da svoje težnje ne ostvare u većoj mjeri nego do sada. Upravo konstruktivističke teorije nacije govore o tome da se konstruiranje nacija i nacionalnih identiteta ne završava kada to nekome odgovara, nego da je to proces koji neprekidno traje.   

Identitet i vojna sredstva

A ukoliko se na naučno i politički korektan, de-mitologizirani način osvrnemo na historiju ove zemlje, lako ćemo naći dokaze da se konstrukcija postojećih etno-nacionalnih identiteta odvijala uz pomoć specifičnih političkih, pravnih, administrativnih i vojnih sredstava, a ne putem neke “prirodne evolucije”. Rat koji je ovdje trajao od 1992. do 1995. predstavlja najočitiji dokaz koliko su u borbi za zaokruživanje nacionalnih konstrukcija bitna vojna sredstva. Možemo svakog dana posmatrati koliko su u takvoj borbi bitna politička sredstva: takoreći, skoro sva politička dešavanja u našoj zemlji jesu proizvod takve borbe. Na administrativnom planu, treba se prisjetiti mnogobrojnih manipulacija i nasilnih aktivnosti koje su vršene u cilju konstruiranja, dekonstruiranja i rekonstruiranja određenih nacionalnih identiteta.

Sjetimo se samo kako su ovdašnji pripadnici islamske religijske grupacije godinama u raznim dokumentima i popisima stanovništva tretirani i administrativno kategorizirani kao “Srbi” ili “Hrvati”, ili kao “Srbi muhamedanske vjere” ili “Hrvati muhamedanske vjere”, ili kao “nacionalno neopredijeljeni”, ili kao “Muslimani” sa velikim “M”, ili sada kao “Bošnjaci”. Sjetimo se i da je sam Garašanin u svome “Načertaniju” pisao o “Bošnjacima pravoslavne, katoličke i muhamedanske vjere” čije nacionalne identitete bi trebalo planski re-konstruirati tako da svi oni usvoje srpski nacionalni identitet. Ovakvi planovi su, naravno, djelomično ostvarivani prije svega političkim sredstvima (a vidjeli smo, i vojnim), ali također i onim administrativnim koje sam već naveo i koja još uvijek imaju veliki utjecaj na naše živote. Naprimjer, još uvijek smo svi obavezni da se u različitim administrativnim aktima svakodnevno svrstavamo u unaprijed određene kategorije “Srba”, “Hrvata”, “Bošnjaka” i “Ostalih”.  

ZAVNOBiH

Tri etno-religijske zajednice

Naravno, sve ove administrativne manipulacije vrše se na temelju pravnih akata pomoću kojih se borba za konstruiranje i rekonstruiranje nacionalnih identiteta stavlja u ustavno-zakonske okvire: gotovo sva sredstva prinude koja se koriste na administrativnom, političkom i vojnom planu redovito su zasnovana na pravnim sredstvima prinude kao što su ustavi i zakoni. Podsjetimo se, upravo nas je dejtonski Ustav silom zakona svrstao u navedene, unaprijed određene kategorije “Bošnjaka”, “Hrvata”, “Srba” (koji su unaprijed tretirani kao “konstitutivni narodi”), i kategoriju  “Ostalih” (koji do sada u tom Ustavu nisu bili tretirani kao “konstitutivni”). Nije bilo drugačije ni sa Ustavom SR BiH, osim što su sadašnji “Bošnjaci” tada bili svrstani u unaprijed određenu kategoriju “Muslimana”. A i načela same povelje ZAVNOBiH-a polaze od pretpostavke da ovu zemlju konstituiraju tri etno-religijske zajednice (“BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego i srpska i hrvatska i muslimanska”), odnosno, da ona ne predstavlja političku zajednicu građana koji u njoj žive nego prije svega političku zajednicu sastavljenu od tri etno-religijske zajednice. U svim tim ustavnim aktima, i u svim dosadašnjim političkim i društvenim procesima, jedino nikada nije bio prisutan, odnosno pravno dopušten, princip samoopredjeljenja tj. princip da se svi stanovnici ove zemlje svojom slobodnom voljom mogu opredijeliti za svoj vlastiti nacionalni i etnički identitet. A taj princip, kao što je poznato, jeste jedan od osnovnih postulata na kojima se zasniva institucija ljudskih prava.  

Interesantno je da ova pravna činjenica koja suštinski determinira karakter svih političkih i društvenih zbivanja u ovoj zemlji, kao i same naše živote, nimalo ne smeta g. Sarajliću i onima poput njega. Ne smeta im što smo svi silom zakona prisiljeni da svoj nacionalni identitet izražavamo isključivo kroz unaprijed određene kategorije i što su time svima nama ugrožena osnovna ljudska prava. Ne osjećaju se ugroženim zbog toga što ih Ustav prisiljava da budu “Bošnjaci”, “Srbi” ili “Hrvati” (ukoliko žele da imaju “prava konstitutivnih naroda”) ili što, ako svoj identitet ne žele da vežu za ove tri unaprijed nametnute kategorije, imaju “pravo” da automatski budu svrstani među “Ostale”, bez obzira na to kako bi se oni sami o tome željeli izjasniti. Ali, osjećaju se “ugroženim” i tvrde da im neko “nameće” nacionalni identitet kada tamo-neki-profesor na tamo-nekoj-tribini u tamo-nekom-mjestu uopće progovori o pitanjima nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini (kakva god bila politička pozicija koju on zastupa)!?!?

Niko Vam ne može ništa nametnuti

Da zaključim: g. Sarajliću, ukoliko ne želite da Vam, kao i svima nama, bilo ko nameće nacionalni ili bilo kakav drugi identitet, borite se da u Ustavu ove zemlje (novom ili postojećem) svima nama bude omogućeno da se izjašnjavamo kako god želimo i u skladu sa onim kako sami osjećamo. Iskoristite svoju energiju i borite se protiv istinske sile koja Vam, kao i svima nama, unaprijed nameće identitet i mjesto u društvu. Neki-tamo-profesor Vam ništa ne može nametnuti, koliko god se Vi trudili da nekoga ubijedite da njegova predavanja “ugrožavaju” Vašu ili bilo čiju slobodu izbora. Ali, današnji Ustav ove zemlje svima nama oduzima slobodu izbora i unaprijed određuje modalitete našeg vlastitog života u skladu sa kategorijama koje su nam pravnim, političkim, administrativnim i vojnim sredstvima nametnule političke snage na koje do sada nismo imali nikakav utjecaj. Borite se da svi zajedno ostvarimo utjecaj na te snage, gdje god da su one locirane, kako bismo svi mi ostvarili naša osnovna ljudska prava. I ne trudite se uzalud da odgovarate na ovaj moj komentar – umjesto toga, istinski se borite za one vrijednosti za koje se u svojim napisima deklarativno zalažete.