Zija Dizdarević: Smutnje profesora Hafizovića

Piše: Zija Dizdarević

(Ovaj je tekst sarajevski sedmičnik BH Dani odbio objaviti.)

Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Rešid Hafizović - na ovim stranicama uvaženi učesnik u najosjetljivijim raspravama na temu Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i muslimana - poslao je više izazovnih poruka prilikom promocije Univerzitetskog informativnog glasnika, posvećenog šesnaestogodišnjici genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Hafizovićevi stavovi, za mene sasma iznenađujući, nagnali su me na ovaj analitički osvrt.

Hafizović je čovjek zavidnih referenci: postdoktorsko usavršavanje - Institut Catholique u Parizu, Oxford Center of Islamic Studie, New York University kao polaznik Fullbright's Programa u oblasti historije Amerike i američkih religija. Član je Iranske filozofske akademije. I bez toga, njegova riječ je važna na ovom prostoru.   

Svjetska zavjera

Početak Hafizovićevog obraćanja javnosti navodi u kom smjeru će ići autorove postavke: "A smutnja je gora od ubijanja (Al-baqara, 191) - svoje kazivanje ovom prigodom svjesno započinjem ovim kur'anskim pravilom, koje, između ostalog, sjajno raskrinkava ćud onih koji su iz nekoliko europskih centara moći krojili planove i vukli konce u događajima tokom posljednje agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Tako definirano ono samo za sebe dovoljno govori. Povijest ga je nebrojeno puta posvjedočila".

Hafizović u ovom slučaju Kur'an tretira gotovo kao nostradamusovsko štivo, kao proročansku knjigu u čijim porukama se, eto, mogu naći objašnjenja i za najnoviju historiju BiH. Već samim tim autor izbjegava prostor činjenica, ulazeći u špekulativno tumačenje odgovornosti za bh. tragediju, posebice kada je o Bošnjacima muslimanima riječ. Upotreba kur'anskog moralističko-filozofskog vrednovanja na temu smutnja-ubijanje daje ton izlaganju  kojim dominiraju prejake riječi bez činjenične potkrepe.      

Autor tvrdi: "Ispostavilo se, naime, da su srpske ubojice i zlotvori bili tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a".

A Sjedinjene Države?

Do sada su međunarodni centri moći, s razlogom, optuživani za ravnodušnost, nečinjenje pa i neku vrstu saučesništva povodom užasnih stradanja građana BiH, sve do genocida. Hafizović ide dalje, svjetske političke autoritete sumnjiči za planiranje genocidnih planova, a, za "srpske ubojice i zlotvore" kaže da su samo realizatori te monstruozne namjere. Nije pametno umanjivati političko-nalogodavnu, komandnu, organizacijsku i egzekutorsku odgovornost u vlastima, vojsci i paravojnim formacijama Srbije i Republike Srpske za srebrenički genocid i druga masovne ratne zločine učinjene u BiH.

Tačno je da su pomenuti međunarodni autoriteti mogli spriječiti i agresiju na BiH i zločine u njoj, uključivši genocid. Ali to nije isto što i planiranje genocida. Hafizović iz iracionalne optužbe Velike Britanije, Francuske, Rusije i OUN za krojenje genocidnih planova izostavlja SAD, kao najmoćniju državu svijeta i odlučujuću za ponašanje Savjeta bezbjednosti OUN-a.

Na liniji međunarodne zavjere protiv BiH i, posebice, Bošnjaka, govoreći o srebreničkoj i drugim bh. tragedijama, Hafizović će: "(...) Pa ih je (Bošnjake muslimane - op. Z.D.) s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji."

Muslimani na Siciliji

A kako su se islamizirani Arapi našli u "muslimanskoj Španiji i na Siciliji", s kakvim namjerama i učincima? Istina, islamska osvajanja, kao i druga, donosila su i višestruke koristi protokom ljudi i roba, razmjenu dobara i kultura - nove civilizacijske vrijednosti. Ali riječ je o zaposjedanju tuđih teritorija i dobara "pod zastavom Muhammeda", što ne ide bez krvi i tlačenja. 

Vratimo se današnjici. U težnji da argumentuje trajanje međunarodnih genocidnih namjera spram BiH i Bošnjaka, Hafizović kaže: "Začudno je to kako su nam međunarodni predstavnici u Bosni donosili svakojake zakone, ali, gle čuda, nikad zakon o negiranju genocida u Srebrenici i Bosni općenito".

Tačno je da je BiH, uz ostalo, nužno i zakonsko regulisanje negiranja genocida. Kao što je tačno da je visoki predstavnik mogao i bez tog zakona sankcionisati negatore genocida, među kojima je i predsjednik RS-a Milorad Dodik. Ali zašto takvi zakoni nisu doneseni tamo gdje su Bošnjaci u mogućnosti da izbore takvo što - u Federaciji BiH i njenim kantonima. Tek sad je federalna skupština usvojila deklaraciju EU o srebreničkom genocidu

Geni i genocid

Dolazimo do najšokantnijeg dijela Hafizovićevih teza. Govoreći o velikosrpskoj politici i zadojenosti četništvom i naci-fašizmom unutar toga, autor ocjenjuje:

"No, ta politika nije glavni razlog onom ubilačkom nagonu i genocidnom impulsu srpskih zlotvora. Temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora (...) genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao vitezove i nacionalne heroje (...) To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i svakoj prilici (...) hoću još uvijek da vjerujem da je taj gen manjinski u srpskom populusu, ali i dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju".

Hafizović, sad iz drugog ugla, u biti, amnestira politički i drugačije odgovorne za najstrašnije zločine i krivnju nalazi u "ubilačkom genu". Riječ je o rasističkoj tvrdnji o genocidnom genu u Srba. Hafizović je rođen u Potočarima kod Srebrenice i očito ta činjenica bitno utiče na njegova promišljanja. Ali ni to ne može biti opravdanja za ovakve kvalifikacije cijelog naroda.

Velikosrpska retorzija nad muslimanima s ovih prostora, kao osveta za poraz u Kosovskoj bici i robovanje pod Osmanlijama, osnovana je na iracionalnoj postavci i s genocidnim je porivom, očigledno i učinkom. Ali mora se računati s onim što traje i danas kao posljedica turskog vakta i zuluma u kolektivnoj i pojedinačnoj svijesti Srba i pravoslavaca. Bošnjačko-muslimanski kleronacionalisti, umjesto da se distanciraju zla koje su nanijele Osmanlije, poistovjećuju se s njima i tim vremenom potičući iracionalnu osvetoljubivost kod srpskih velenacionalista.

U opsesiji historijskom i planetarnom zavjerom protiv muslimana, Hafizović nalazi genetsko-genocidnu vezu između Evropske unije i Srbije: "Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud. Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se zvanična Srbija nije nikad decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači".

Srbija ili EU, isto je

Autor teži da ogadi Bošnjacima muslimanima jednako i EU i Srbiju. Pri tom, Bošnjacima postavlja aktuelno pitanje sudbinske težine, uvezujući ga, po historijskoj vertikali i geopolitičkoj horizontali, sa stanjem na prostoru dominacije muslimana:  

"Važno je da preživjeli Bošnjaci za sebe riješe vlastitu dilemu: šta im je gore od goreg za njihovo sutra, jer boljem se teško mogu nadati nakon toliko bolnih iskustava sa Evropom? Ili ostati živjeti s ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanske imperije, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim iz sedamnaestog stoljeća, oružjem koje i danas proljeva u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?"

U ovoj konfuzno postavljenoj dilemi više je pitanja. Prvo, da li uopšte živjeti sa Srbima i šta donosi odgovor - ne? Drugo, da li ići u EU (sa Srbima ili bez njih), što povlači novo pitanje - s kim i gdje ako ne u EU? Treće, da li pređašnje znači da Bošnjaci treba da se posvete problemima muslimana Afrike i Azije jer su im oni bliži od Srba i EU?

Hafizović žaluje zbog marširanja sa Zapada na Bosfor "u srce Otomanske imperije" i razaranja "Muslimanskog halifata na Istoku", očito smatrajući da su halifatska i osmanska marširanja, praćena osvajanjima, potlačivanjima, ubijanjima i pljačkanjima nešto što je sasma u redu. Sve što urade muslimani prirodno je, sve protiv njih je grijeh.

Alim Hafizović s pravom osuđuje međunarodni intervencionizam u islamskim zemljama (opet kriveći zapadnu Evropu ali ne i SAD) motivisan neoimperijalističkom i globalkapitalističkom pohlepom. Ali, zar u proljetnim revolucijama u arapskom svijetu nema izvornog bunta i težnje za demokratizacijom tamošnjih država i društva? Zar dovijeka na tom prostoru treba da vladaju dinastički režimi i da uživa uzak društveni sloj u koristi od nafte? Zar treba podržati masovna ubijanja i najteža moguća mučenja protivnika režima, primjerice, u Iranu i kamenovanje žena tamo, ili, srednjovjekovne sankcije u Saudijskoj Arabiji? 

Vlasnici Bosne

Završimo ovaj krajnje neveseli napis Hafizovićevim viđenjem prava na Bosnu i Hercegovinu koju, valjda po svojoj viziji njenog preuređenja, svodi na termin Bosna:

"Nikad se međunarodni predstavnici nisu ni zamislili, a kamoli nešto konkretno preduzeli u vezi sa historijskom istinom da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama".

Prije stotinjak godina nije bilo Bošnjaka kao nacije. Uz to, naziv Bošnjak nije važio samo za muslimane.

Otkud to da devedeset odsto zemlje Bosne pripadne "Bošnjacima"? Kako je do toga došlo, koliko je uživalaca tog vlasništva bilo? Radovan Karadžić, haški optuženik za genocid i druge najteže zločine, tvrdio je s početkom agresije na BiH da katastarski dvije trećine bh. zemlje pripada Srbima. Znamo na šta je to izašlo. Sada je gotovo pola BiH "srpsko vlasništvo". Sve u svemu, Hafizović šalje hegemonističku poruku - BiH je Bosna i to devedesetpostotno bošnjačka.

Niz smutnji unio je profesor Hafizović ovim istupom u tumačenje bh. jučerašnjice, današnjice i sutrašnjice. O pitanjima koje je Hafizović otvorio najgluplje je šutiti.