Zigmunt Bauman: Ima li budućnost ljevicu?

Piše: Zigmunt Bauman (E-novine)

Socijalna demokracija izgubila je svoje vlastito zasebno biračko tijelo – svoje društvene utvrde i bedeme, ograđene prostore koje nastanjuje narod – žrtva napada političkih/ekonomskih djelovanja, čekajući/čeznući da ih se preobrazi ili da se posve sâmi izdignu iz zbirke žrtava u integrirani kolektivni subjekt interesa, političkog programa i političke djelatnosti.

Socijalni demokrati: znaju li oni uopće koji im je cilj? Imaju li predodžbu „dobroga društva” za koje se vrijedi boriti? Sumnjam. Vjerujem da nemaju. U svakom slučaju, barem ne u dijelu svijeta koji mi nastanjujemo. Kancelar Schröder javno je nišanio na ostavštinu i Tonyja Blaira i Gordona Browna govoreći, prije dosta godina, kako ne postoji kapitalistička i socijalistička ekonomija, samo dobra i loša…

Već duže vremena, najmanje trideset-četrdeset godina, politika socijalno-demokratskih stranaka artikulira se, godinu za godinom neoliberalne vladavine, kroz načelo „što god da ti (desni centru) činiš, mi (lijevi centar) možemo učiniti bolje”. Ponekad, iako ne baš ni prečesto, ova ili ona posebice pretjerana i arogantna inicijativa koju poduzmu vladajući proizvede grižnju stare socijalističke savjesti i u tim trenutcima, povremeno i bez velike buke, zahtijeva se malo više sućuti te nešto duže uže za spasavanje „za one kojima je to najpotrebnije” ili pak „ublažavanje udarca” za one „koje to najviše pogađa” – no ne prije, budimo sigurni, nego što se dotične poteze stavilo na test očekivane izborne popularnosti – često posuđujući i fraze iz rječnika „druge strane”.

Ovo stanje stvari ima svoj uzrok: socijalna demokracija izgubila je svoje vlastito zasebno biračko tijelo – svoje društvene utvrde i bedeme, ograđene prostore koje nastanjuje narod – žrtva napada političkih/ekonomskih djelovanja, čekajući/čeznući da ih se preobrazi ili da se posve sâmi izdignu iz zbirke žrtava u integrirani kolektivni subjekt interesa, političkog programa i političke djelatnosti.

Photo: consciouscitizen.org

Ukratko, sve što preostane (barem u našem dijelu svijeta) od eksploatirane industrijske radničke klase koja se bori za obranu od pretrpljenih nepravdi skupilo se na marginalni položaj u zapadnjačkim društvima, ponavljajući put kojim je stoljeće ranije prošla poljoprivredna radna snaga. Kao što je nedavno upozorio Vladislav Inozemtsev u svojoj dalekovidnoj i opsežnoj studiji, najjasnije i najspektakularnije društvene nejednakosti, karakteristične za suvremena zapadna društva, više nisu između kapitala i rada, a najsablažnjivije ogromna bogatstva više nisu plodovi eksploatacije rada tvorničkog tipa. Obrana siromašnih tako je ogoljena od razrađene teoretske građevine koju je Marx izgradio u svojoj analizi kapitalističke industrije e da bi podržala socijalno-demokratsku praksu. Obrana siromašnih nije isto što i obrana radničke klase (kojoj su pokrali višak vrijednosti).

Povrh toga, ono što je ostalo od socijalno-demokratskog „prirodnog biračkog tijela” raspršeno je u agregatu pojedinaca usmjerenih na sebe i brigu o sebi, koji se natječu za poslove i unapređenja s malo, ako uopće imalo, svijesti o istovjetnosti sudbine te još manje sklonosti ka zbijanju redova i solidarnim akcijama. „Solidarnost” je bio fenomen sada endemski nestalom društvu proizvođača; nije to ništa drugo doli nostalgijom proizvedena uobrazilja društva potrošača, čak i ako su članovi toga novog hrabrog društva poznati po zastranjivanju u istim dućanima na iste datume i u isti sat, a kojima sada vlada „nevidljva ruka tržišta” s istom učinkovitošću kao kada su bili zbijeni na tvorničkom tlu i ispred tekuće trake od strane svojih šefova i zaposlenih nadglednika. Preobraženo prvo u potrošače a kasnije i tek (ali ne i nužno) potom u proizvođače, nekadašnje »socijalno-demokratsko biračko tijelo« izgubilo se u ostatku skupine samotnih potrošača koje ne povezuje ništa drugo osim plaćanja poreza… Nije ni čudno da su postojeći nasljednici socijalno-demokratskog pokreta usmjereni na "sredinu" (koje se još ne tako davno spominjalo kao "srednju klasu"…) – i okupljaju se u obranu „platiša poreza” koji, navodno, više nisu podijeljeni po interesima i tako postaju jedina „publika” od koje je moguće dobiti jednodušnu izbornu podršku. Oba dijela trenutnog političkog spektra love i napadaju na istom terenu, pokušavajući prodati svoj „politički proizvod” istim biračima… Ovdje nema mjesta „nečijoj utopiji”! U svakom slučaju, barem ne dovoljno u prostoru koji razdvaja jedne opće izbore od drugih…

„Ljevica” – napisao je Saramago 9. lipnja 2009. u svom dnevniku – „nije, čini se, primijetila da je postala vrlo slična desnici”. No, ona doista jest postala „vrlo slična desnici”:

Vidio sam kako se, prolaskom vremena, pokret koji je u prošlosti uspijevao predstavljati neke od najvećih nada za čovječanstvo, sposoban da nas potakne na akciju jednostavnim pribjegavanjem apelu na ono što je najbolje u ljudskoj prirodi, mijenja u svojem društvenom sastavu, … na dnevnoj se bazi odmičući od svojih ranijih obećanja, postajući sve više poput svojih starih suparnika i neprijatelja, kao da je to jedini mogući način da ga se prihvati, i tako završavajući kao blijeda replika onoga što je nekada bio, upotrebljavajući koncepte kako bi opravdao određene radnje, a koje je prije koristio u raspravama protiv upravo tih radnji… Prodao se desnici, i jednom kada to shvati, može se upitati što je stvorilo opkopanu udaljenost između njega i njegovih prirodnih pristaša – siromašnih, potrebitih, no također i sanjara – u odnosu na ono što je još preostalo od njegovih načela. Jer više nije moguće glasati za ljevicu ako je ljevica prestala postojati.

.

Upravo je desnica, i samo desnica, ona koja je uz suglasnost ljevice preuzela neospornu diktaturu nad političkim programom dana. Desnica je ta koja odlučuje što je popularno, a što nije, što se može izgovoriti, a što treba/mora ostati neizgovoreno. Desnica je ta koja, s povlađivanjem ljevice, povlači liniju koja razdvaja moguće od nemogućeg – i na taj je način rečenicu Margaret Thatcher o tome kako ne-postoji-alternativa učinila samoostvarujućom za sebe…

Poruka poslana siromašnima i potrebitima ne može biti jasnija: ne postoji alternativa društvu u kojem ima mjesta za siromaštvo i potrebe lišene izgleda za zadovoljenje, ali nema mjesta za snove i sanjare…

*

U eseju Indigo na koji sam se već bio pozvao, kao i ranije u svojem radu Ideja pravde (Harvard UP, 2009), Amartya Sen ne okoliša pri analizi lekcija koje je moguće naučiti iz svjetske ekonomske krize iz 2008. Dok su neke vrlo imućne osobe svjedočile djelomičnom smanjenju njihova bogatstva, siromašni su ljudi, oni „na dnu piramide”, lokalno ili globalno, bili ti koje je kriza najviše pogodila: „Obitelji koje su pri suočavanju s daljnjim nedaćama već bile najgore pozicionirane često su patile od još većih gubitaka, u obliku trajne nezaposlenosti, gubitka smještaja i utočišta, zdravstvene zaštite te ostalih gubitaka koji su poharali živote stotina milijuna ljudi.” Zaključak, tvrdi Amartya Sen, i više je nego očit: ako želiš ispravno procijeniti ozbiljnost trenutne globalne krize, ispitaj „što se događa sa životima ljudskih bića, posebice siromašnijih ljudi – njihovu dobrobit te njihovu slobodu da vode dolične ljudske živote”. Kronično zakinute kategorije ljudi nastoje [na]učiti kako prihvatiti svoju sudbinu te je samo zbog njezine „svakidašnjosti”, neospornosti, „normalnosti” smjerno trpe („siromašni ljudi bez nade u oslobođenje često pokušavaju učiniti upravo to kako bi se nosili s neizbježnošću dotične oskudice”). Upravo je u vrijeme krize rutina, dnevna, neprestana i uobičajena raspodjela privilegija i oskudice iznenada preinačena u „osobitost”, neizbježnu nesreću, izvanredno stanje – i na taj način brutalno povučena na površinu te dovedena na svjetlo dana kako bi je svi uočili. Mogli bismo dodati da je s katastrofama koje, u pravilu, utječu na različite kategorije ljudi u nejednakoj mjeri, upravo stupanj ranjivosti od strane svih oblika prirodnih, ekonomskih i društvenih potresa, odnosno velika mogućnost da budu pogođeni u mjeri puno jačoj nego ostali stanovnici zemlje ili ostali pripadnici čovječanstva, onaj koji postaje definirajuće obilježje socijalne nepravde.

No, ne bismo li radije započeli s definiranjem mjerila pravde, kako bismo bili bolje opremljeni da uočimo i izoliramo slučajeve nepravde kad god i gdje god da se pojave (ili, bolje rečeno, sakriju)? Lakše reći nego učiniti. Amartya Sen ne bi savjetovao da se krene tim putem. Pitati kako bi izgledala savršena Pravda „pitanje je u odgovoru na koje bi bilo znatnih razlika čak i među vrlo razboritim ljudima”. Očito, mogli bismo dodati, budući da se razborite ljude iskusne u umijeću argumentacije i retorike može naći u svakome od utvrđenih tabora, u bizarnom obratu Kantova kategoričkog imperativa gdje iskrivljuju predložena univerzalna mjerila kako bi ih prilagodili njihovim sve, samo ne univerzalnim, interesima; drugim riječima, pozvati ideju pravde na obranu određene nepravde koja se natrag vraća kao njihova povlastica. Malo je nade, dakle, da će debata o univerzalnim mjerilima pravde ikada donijeti plodove koji će prijati svima uključenima i tako postići istinsku univerzalnost. No, još je jedan razlog za sumnju što se tiče uputnosti takve rasprave. Kao što je još davno naglasio Barrington Moore Jr., povijesni dokazi pokazuju izvan svake sumnje da su ljudi, brzi u otkrivanju nepravdi u radnjama koje mijenjaju postojeće stanje stvari ili dosada obvezujuća pravila igre, skloni biti grozno spori, ako ne i potpuno nesposobni u iznošenju na zao glas kao »nepravednih« puno nepovoljnijih stanja koja su, zbog njihove upornosti, već prihvatili kao »normalna«, tvrdokorna, imuna na proteste i otporna na promjenu. Baš kao u očito suprotnom slučaju „ugode”, za koju je Sigmund Freud primijetio da je se dade osjetiti samo u trenutku kada nestane neugode, no jedva da je ikad uzrokovana trajnom prisutnošću „objektivno” najugodnijih (odnosno, slobodnih od neugode) stanja stvari. Jezikom semiotike, mogli bismo reći da su i „nepravda” i „neugoda”, suprotno izgledu, primarni, „neobilježeni” termini opreke u kojoj su „pravda” i „ugoda” „obilježeni” članovi, odnosno koncepti koji sve svoje značenje izvode iz svoje opreke naspram „neobilježenih” koncepata. Sve predodžbe koje imamo i sve što god znamo o prirodi pravde, izvodimo iz iskustva nepravde – upravo kao što iz iskustva neugode, i samo iz tog iskustva, možemo naučiti ili, točnije, zamisliti kako bi »ugoda« mogla izgledati. Jednom riječju: kada god zamišljamo ili pretpostavljamo »pravdu«, skloni smo krenuti od slučajeva nepravde koji su trenutno najvidljiviji, najbolniji i najuvredljiviji.

Krećući, kao što to sada činimo, od vrlo raznolikih iskustava i jasnih, često nepomirljivo različitih interesa, malo je vjerojatno da ćemo ikada doći do neprijepornog modela „pravednog društva”. Ne bivajući u stanju riješiti tu poteškoću, možemo se jedino složiti s „pogodbenim rješenjem” – ograničenim na svima bjelodanu čvrstu jezgru, istovremeno nepokolebljivo nepristranim, okanjujući se iskušenja da preduhitri buduće zavoje i okrete trajne (u stvari, potaknute da se nastavi) poli-vokalne rasprave. Predložio bih kao „pogodbu” takve vrste sljedeću formulu: „pravedno društvo” je društvo trajno osjetljivo i u stanju pripravnosti za sve slučajeve nepravde i poduzima korake za njihovo ispravljanje bez čekanja da se dovrši potraga za univerzalnim modelom pravde. Rečeno nešto drugačijim i možda jednostavnijim riječima, to je društvo pod oružjem s namjerom promicanja dobrobiti slabijeg; „dobrobit” u ovom slučaju uključuje sposobnost ostvarenja formalnog ljudskog prava na pristojan život – preinačujući „slobodu de iure” u „slobodu de facto”.

Ovim se odabirom formule nagodbe pretpostavlja prednost „politike kampanje” Richarda Rortyja nad njezinom suparnicom, „politikom pokreta”. Potonja, „politika pokreta”, kreće od pretpostavke idealnog modela, ako ne „savršenog” („savršenog” u smislu a priori nemogućnosti i nepoželjnosti ikakvog daljnjeg poboljšanja), a onda u svakom slučaju „sveobuhvatnog” ili „posve” pravednog društva, i posljedično mjereći/evaluirajući svaki predloženi potez njegovim učinkom na smanjivanje udaljenosti koja razdvaja stvarnost od ideala, a ne smanjenjem ili povećanjem ukupnosti ljudske patnje uzrokovane postojećim nepravdama. „Politika kampanje” pak slijedi suprotnu strategiju: počinje od lociranja neospornog slučaja patnje, nastavlja dijagnozom nepravde koja ga je uzrokovala, a potom poduzima korake da ga ispravi – bez gubljenja vremena na (po općem priznanju beznadni) pokušaj da riješi (po općem priznanju nerješivo) pitanje mogućeg utjecaja ovog pothvata na približavanje "savršenoj pravdi" ili odugovlačenje njezina dolaska.