Zašto se Australija plaši izbjeglica?

Piše: Merdijana Sadović, Australija

Australski premijer Malcolm Turnbull pozvao je prije neki dan svjetske lidere okupljene na samitu UN-a u New Yorku da slijede primjer Australije i strožijom kontrolom granica onemoguće prevelik priliv izbjeglica i emigranata koji prijete stabilnosti njihovih zemalja. Time bi se, tvrdi Turnbull, omogućio bolji odnos domaćeg stanovništva prema izbjeglicama jer se obični građani ne bi osjećali ugroženi njihovim dolaskom.

Međutim, australski recept gotovo nijedna razvijena zemlja na svijetu ne bi mogla primijeniti sve i da hoće, jer nijedna nema tu sreću da je okružena morem. Ovakvom prirodnom preprekom se može pohvaliti još samo Velika Britanija, ali i ona je povezana sa evropskim kopnom tunelom ispod La Manchea, koji bi mnogi Britanci, isprepadani nedavnim velikim valom izbjeglica, rado zatrpali.

Drugo, sve i da mogu, mnoge razvijene zemlje ne bi slijedile kontroverznu australsku politiku prema izbjeglicama. Zvuči gotovo nevjerovatno da tako bogata i razvijena zemlja kako što je Australija prima samo 13.750 emigranata godišnje. Početkom godine, ova zemlja se obavezala da će primiti i 12.000 izbjeglica iz Sirije i Iraka, s tim što ih je do sada stiglo svega 3.532. Podsjećanja radi, Australija je površinom šesta najveća  zemlja na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država i Brazila, a opet ima samo 24 miliona stanovnika.

S druge strane, SAD ima 324 miliona stanovnika, a Brazil 209 miliona, što znači da je Australija najvećim dijelom potpuno nenaseljena. Odakle, onda, toliki strah od pridošlica?

Australija je nadaleko poznata po strogoj kontroli svojih granica i gotovo nehumanom tretmanu onih koji u ovu zemlju pokušaju ući ilegalno. Prethodni premijer Tony Abott bio je često kritiziran zbog načina na koji je sprječavao ilegalne ulaske u zemlju. Njegova vlada je otvoreno davala novac posadama presretnutih brodova koji su prevozile potencijalne useljenike da se vrate tamo odakle su došli, što je praksa koju je njegov nasljednik Malcolm Turnbull navodno napustio. 

Presretanje brodova je ipak nastavljeno, a oni koji se odbiju vratiti tamo odakle su došli usmjeravaju se u kampove na otocima Christmas Island, Nauru i Manus, gdje provedu u prosjeku 456 dana, i to u vrlo teškim uvjetima. Upravo ovi kampovi, koji umnogome podsjećaju na zatvore i u kojima su stope nasilja i kriminala izuzetno visoke, razlog su zbog kojeg je Australija često na meti kritike nevladinih organizacija koje se brinu za dobrobit azilanata.

Ono što dodatno zbunjuje posmatrača sa strane je i činjenica da je Australija onakva kakva je danas isključivo zahvaljujući imigrantima. Četvrtina njenih stanovnika došla je iz drugih zemalja, a više od polovine Australaca ima barem jednog roditelja koji nije rođen u ovoj zemlji. 

Odgovor na pitanje zašto se Australija toliko plaši pridošlica je, naravno, novac. Australija spade u razvijene zemlje svijeta, ali najveći izvor njenog bogatstva su rude i prirodni resursi, koji, jasno, imaju određen vijek trajanja. S obzirom na to da nema razvijenu industriju, Australija nema ni potrebu, a ni mogućnost da, poput Njemačke, zapošljava veliki broj ljudi i tako stalno jača svoju ekonomiju.

Australija ljubomorno čuva svoj visok životni standard. Trenutno je minimalna satnica u ovoj zemlji 17,70 dolara, a stopa nezaposlenosti oko 5,6 posto. To bi se, tvrde stručnjaci, moglo vrlo brzo promijeniti kad bi ovu zemlju preplavila jeftina radna snaga kao posljedica značajno povećane imigrantske kvote.

Naravno, treba spomenuti i to da u Australiju dolazi oko 300,000 migranata godišnje, tj. privremenih radnika iz Novog Zelanda, Velike Britanije, EU i azijskih zemalja. Svi su oni konkurencija australskoj radnoj snazi i jedan od razloga zbog kojih su cijene nekretnina vrlo visoke, te one prosječnom Australcu postaje sve manje dostupne.

Teško je očekivati da će u doglednoj budućnosti australska vlada drastično promijeniti svoju politiku prema doseljenicima.

Naime, nijedna od dvije najjače stranke – Liberali (stranka desnog centra) i Laburisti (stranka lijevog centra) – neće riskirati gubitak biračkog tijela zarad promjena koje bi možda doprinijele razvoju zemlje na duge staze, ali bi ga u prvo vrijeme gotovo sigurno usporile.

Ono što dodatno otežava njihovu poziciju je to što je glasanje na izborima zakonska obaveza svih australskih građana, tako da se nijedna ni druga stranka ne usuđuju svojom politikom otići ni previše ulijevo ni previše udesno, jer bi time riskirale da izgube najveći broj biračkog tijela naklonjenog centru.

Međutim, u posljednjih par godina broj onih koji podržavaju politiku krajnje desnice sve više raste. Među njima je najglasniji pokret Vratite nam Australiju, koji se otvoreno protivi dolasku emigranata i izbjeglica iz islamskih zemalja, pod izgovorom da bi muslimani mogli “preplaviti Australiju”.

Činjenica da je 2006. u ovoj zemlji bilo samo 1,7 posto pripadnika islamske vjeroispovijesti i da se pet godina kasnije taj broj povećao na svega 2,2 posto ne može ublažiti njihove strahove od vjere “koja se nikako ne uklapa u australski način života”.

Ipak, i pored povremenih i pojedinačnih islamofobičnih ispada, kao i otpora dolasku većeg broja emigranata i izbjeglica, Australija se i dalje može pohvaliti da je otvorena i multietnička zemlja u kojoj svi, barem načelno, imaju jednaka prava.

Ono na čemu bi ova zemlja ipak trebala ozbiljnije raditi je preuzimanje većeg dijela odgovornosti za ratna razaranja u zemljama Bliskog istoka, u kojima, kao podrška Americi, učestvuje i australska vojska. Na kraju krajeva, da nije bilo ratova u Iraku i Siriji, svijet se danas sigurno ne bi suočavao s ovako velikim brojem izbjeglica za koje niko, pa ni Australija, ne želi preuzeti odgovornost.