Zašto ne trebamo Karima Rashida?

Piše: Nikola Radeljković, Dizajn.hr

Zašto ne trebamo Karima Rashida? Prije svega zbog društvene neprihvatljivosti propagiranja hiperprodukcije "novih" proizvoda koje analogijom istiskuju stare koji bi, opet analogijom, morali hitno završiti na otpadu. Tu primjedbu možemo naravno uputiti svim dizajnerima, ali s jednom bitnom razlikom.

Autor je Sarajlija koji živi i radi u Zagrebu, iz kreativne grupe 'Numen'. Bavi se produkt/industrijskim dizajnom, dizajnom interijera i izložbenim dizajnom

Nitko, pa ni cijela generacija dizajnera ne može realizirati 3000 projekata, pod uvjetom da im se posveti nužna pažnja u koncipiranju, razvoju i prezentaciji. A da li se itko zapitao zašto bilo komu treba 3000 proizvoda? Ako se okrenete oko sebe i probate prebrojati predmete koji vas okružuju vidjet ćete da ih ima najviše nekoliko stotina, a iskustveno znamo da nam je i to što imamo u velikom broju slučajeva previše.

Zadnjih nekoliko godina svjedočimo razvoju globalne, ali sve više i nacionalne osviještenosti o neodrživosti i štetnosti neoliberalnog kapitalizma, o grijehovima struktura i zlim korporacijama. Pa čak i nacionalna televizija, koja povremeno prikazuje zanimljive dokumentarce o devastirajućim efektima doktrine kontinuiranog rasta i razvoja, propale paradigme ubrzanja vrtnje kapitala, u ovom slučaju neskriveno slavi personifikaciju tog svjetonazora. Diktata ljepote, bogatstva i seksipila.

Slavlje

Ako kritiziramo korporacije zbog podmetanja tih i takovih uzora, kako možemo slaviti čovjeka koji je, de facto, korporacija sâm?

Kad bi problem bio samo u inflaciji fetiš dizajn objekata, mogli bismo tolerirati zaluđenost ljepotom, idealizam apostola vrlog novog svijeta. Problem je u tome što je estetika Karima Rashida više nego upitna, kako u smislu proporcija i harmonije, tako i u smislu artikulacije forme i konceptualnog jedinstva. Nedostatak dizajnerskog sadržaja tu je sasvim razumljiv, imajući u vidu činjenicu da je u cjelokupno promišljanje proizvoda, zajedno sa svim sastancima, (samo)promocijama i prezentacijama uloženo najviše dva radna dana. Izostanak artikulacije onda se prekriva slojevima "porn designa" - fluorescentnim bojama, visokim sjajem i šljokicama, pokušavajući prikriti još jedan temeljni problem, problem originalnosti i autorstva.

Formalni jezik Karima Rashida uopće nije originalan. Ekspresivna, pseudo-infantilna organika preuzeta je, što od pionira kao što su Verner Panton, Eero Arnio i Luigi Colani, što od Karimovih neposrednih prethodnika, Ron Arada i Marca Newsona. Oba potonja su (što se za Rashida ne može reći) bili sudionici najznačajnije dizajn izložbe 90ih, koju nažalost nismo ni u primislima mogli vidjeti u Zagrebu, "13 After Memphis". Za razliku od Rashida, Arad i Newson su razvili svoj oblikovni rukopis dugogodišnjom praksom izrađivanja proizvoda u tehnologijama za koje su oba bila životno vezani, Arad za varenje i bravariju, a Newson za kompozitne smole i izradu surf boarda. Ta vezanost za materijal i razumijevanje trodimenzionalnosti proisteklo iz vlastoručnog oblikovanja u oba slučaja je rezultiralo oblikovnom maestralnošću i idiosinkrazijom koje kod Rashida jednostavno nema.

Kontekst

Dodatni problem virtualnosti, koja u ovom slučaju doseže zastrašujuće razmjere, leži u činjenici da nepovezanost oblikovanja s materijalom i tehnologijom rezultira nakaradnim rješenjima "nasilja" nad materijalom, kao u slučaju neuspjele suradnje s bosanskim Artisanom. Projekt je naime rezultirao drvenim stolicama oblikovanim za tehnologiju rotacionog lijevanja termoplasta pa stolica, gle čuda, teži više od 15 kg te ju je, po najnižoj mogućoj cijeni od cca 5000 kn, gotovo nemoguće prodati. Ljudi u Artisanu su, kao vjerojatno i mnogi drugi, u ovoj suradnji samo izgubili, zavedeni svjetlucavošću zvjezdanog dizajna.

I zadnji detalj, koji vjerojatno najviše iritira u cijeloj priči, je kontekst. Kontekst Hrvatske ekonomije, kulture i posebno, kulture dizajna. Dok s jedne strane imamo još jednu knjigu profesora Vukića koja se bori protiv "opće banalizacije", s druge imamo savršenu ilustraciju banalizacije dizajna i likovnosti uopće. Jer kako drugačije tumačiti grandiozne projekcije Rashidovog lika koji nam propovijeda ružičastu budućnost u sljedbi velikog vođe u kontrapunktu s našim neoavangardnim autorima koji su upravo problematizirali egocentričnost umjetnika, proizvoljnost oblikovanja i pitanje autorstva općenito. To možda i nije toliko loše jer osviještenom promatraču kontrast parazitirajuće izložbe i stalne zbirke apostrofira naprednost i suštinsku utemeljenost EXAT-a i Gorgone. Ali što je s onim neosviještenim, zbunjenim promatračem? Koja je njegova slika dizajnera nakon izložbe? Postoje dvije mogućnosti od koje ni jedna nije sjajna. Ili je u potpunosti zgađen i potvrđuje svoje uvjerenje da je dizajn isprazna djelatnost dostojna samo Red Carpeta, ili je uvjeren da tako pravi dizajneri i trebaju raditi te hrli dijagonalno preko Avenije Dubrovnik u kupovinu novih i ljepših plastičnih gadgeta. Nisam siguran koja me mogućnost više straši.

Vjeronauk

I dok naša "kulturna javnost" u zanosu slavi Karima, mi nemamo gotovo nikakvu valorizaciju domaće baštine dizajna. Retrospektivnim izložbama Bernarda Bernardija ili Bogdana Budimirova možemo se nadati samo u opskurnim prostorima s minimalnim proračunskim sredstvima. Davno napisana Strategija dizajna nije "prošla" na Vladi, a Dizajn Centar pri HGK blokira jednu od najuspješnijih međunarodnih izložbi hrvatskog dizajna, Croatian Holiday. Novaca za otkup antologijskih djela suvremenih hrvatskih dizajnera do sad nije bilo, ali je za ružičasti katalog pun rješenja kakva nalazimo na drugoj godini Studija dizajna u Zagrebu.

U zemlji u kojoj u osnovnoškolci imaju dva sata vjeronauka tjedno a samo jedan likovne kulture, možda se ničem drugom ni ne možemo nadati