Vuk Bačanović: Žitije Melihe Alić

Piše: Vuk Bačanović

Da li se još neko sjeća Stranke za BiH? Skandali ove udruge pretendenata na fotelje u gotovo svakom ministarskom resoru u kojem su ordinirali, svakako će učiniti da sjećanja na njih ne izblijede za tako kratko vrijeme. Pa ipak, bit će mnogo lakše zaboraviti Vahida Heću i njegove „fantastične“ elektro-energetsko-ekološko-katastrofične projekte, brižnost prema izbjeglicama Safeta Halilovića, ministra za razdiobu budžetskih sredstava po jaranskim kriterijima Gavrila Grahovca, ili, u konačnici, sprečavanja ustavnih promjena od školskih udžbenika, kao zaostavštine federalne ministrice obrazovanja Melihe Alić.

Slučaj ministrice čije će ministarstvo po svoj prilici biti ukinuto, što implicira da neće biti nasljednika koji će biti u stanju izvršiti reviziju i djelomični popravak njenih propusta, znači da će vuk još uvijek provoditi dane svoga života „na grani“, a medvjed u grmlju.

Ova dva, najčešće isticana primjera neselektivnosti i nemara kada su u pitanju udžbenici, bezazlena su u poređenju sa spolnim, nacionalnim, religijskim i drugim stereotipima kojima vrve osnovnoškolski i srednjoškolski udžbenici u Federaciji.

Dok će osnovne i srednje škole i dalje biti liceji za odgoj budućih bataljona nacionalista (na mitskim narativima o bogumilima koji su u tren oka prešli na islam, hrvatskoj opstojnosti od stoljeća sedmog i patrijarhalnim rodnim stereotipima o ženama kao plašljivim stvorenjima predodređenim za domaćice), Meliha Alić neće imati posebnih briga, posebno egzistencijalnih.

Ministrica, koja je 2008., otvarajući obnovljenu školsku sportsku dvoranu u Gradačcu izjavila da će u njoj „potomci čuvenih begova... imati sportskog duha i znanja kakva inače imaju“, nije štedjela truda da se upiše u neobegove. Ministrica, ranija direktorica sarajevske Druge gimnazije, čije je prostorije rentala privatnoj klinici svoga supruga, postarala se da kao poslanica u Skupštini Kantona Sarajevo, legat u domu naroda FBiH i, najzad, kao ministrica, ne bude posramljena imovinskim kartonom.

Kako su istražili novinari Centra za istraživačko novinarstvo „prema kupoprodajnom ugovoru, Alić je 2005. godine postala vlasnica stana od 84 metra kvadratna u sarajevskom naselju Ciglane za koji je izdvojila 93.000 KM“, dok uvid u sudske spise ukazuje „da je 2006. godine njezina kćerka Esina kupila dvoetažni apartman od 59,83 metra kvadratna na Bjelašnici za koji je izdvojila 148.000 KM.“ Budući da na izborima 2006., na osnovu kojih je SBiH postavila za ministra, nije bila kandidat, Alić nije bila dužna dostaviti izborni karton, mada prema podacima Centra civilnih inicijativa, njena mjesečna plata za 2010 iznosi u prosjeku 3.092 KM, što je za gotovo 1.000 KM više nego u 2008. godini.

Izbornim slomom SBiH, okončana je karijera prebogate ministrice. Za vrijeme njenog mandata, kako je u 690. broju magazina Dani primijetila Belma Bećirbašić, „sve kritike o gramatičkim, stilskim i materijalnim greškama, pojačanim etnonacionalnim diskursom, promoviranjem segregacije, heteronormativnih vrijednosti i kulturne zatvorenosti, nisu uspjele unijeti niti najmanje reforme unutar sistema udžbeničke politike.“

Drugim riječima, Alić obrazovni sistem u Federaciji ostavlja u haosu koji će dodatno biti uzburkan, kada nadležnosti njenog resora pređu u nadležnosti čak deset kantonalnih ministarstava, čije će kreiranje stvarnosti, bez sumnje, biti daleko opasnije od vuka na drvetu i medvjeda u žbunu.

Tekst prenosimo iz Školegijuma, dvolista za pravednije obrazovanje, koji možete čitati u našoj Trafici