Vladimir Matijanić: Da se Kordić zaista stidi, hodao bi po BiH i molio oprost

Stotinu civila, Bošnjaka iz sela Ahmići u općini Vitez, a među njima 32 žena i 11 djece, zatim mještani Šantića, Pirića i Nadioca, Bošnjaci iz Busovače i brojnih drugih mjesta u Lašvanskoj dolini, nije bilo te sreće da Darija Kordića upoznaju nakon što mu se negdje iza rešetaka ukazao dragi Bog osobno i, kako se čini, naumio postati menadžer njegove aktualne govorničke karijere.

Piše: Vladimir Matijanić za Index

Oni su, prema pravomoćnoj presudi Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, ubijeni ili protjerani, a domovi su im razoreni dok je aktualni štićenik Božji bio gospodar srednjobosanskih života. I smrti. Naročito smrti. I zbog toga je u Haagu dobio 25 godina zatvora.

Bog kao zatvorski cimer

Dva i pol desetljeća nakon mraka u Lašvanskoj dolini, eto Kordića s Bogom u društvu u zagrebačkom Studentskom domu Stjepan Radić. Na tribini Studentskog pastorala i Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata, a u organizaciji don Damira Stojića, vrtio je krunicu i pričao o Bogu kao svom zatvorskom cimeru.

"Ja sam u svom srcu čuo glas koji je govorio: Dragi moj sine, prepusti se u moje ruke, tvoju parnicu ću ja voditi", prepričavao je riječi Njegove te, usput, pozdravio u publici Zlatana Miju Jelića, optuženog za ratne zločine, a potom mirno svjedočio izbacivanju nekolicine osoba koje su se jedine usudile nazvati ga adekvatno - ratnim zločincem. Svjedočio je on i gorem.

Da se Kordić stidi, hodao bi po Bosni i tražio oprost od obitelji žrtava

Da iza Kordićevih prenemaganja o Bogu stoji iskreno kajanje zbog ubijenih i unesrećenih, da mu je u korijenu stid zbog onog što je sa suborcima ostavio po Bosni, služeći kao izvršitelj morbidnih političkih ideja Franje Tuđmana - onog po kojem su splitski studenti nazvali svoj dom - onda ih ne bi izgovarao po Hrvatskoj uz hrvatske katoličke svećenike, nego tamo gdje mu je počela zločinačka karijera. Hodao bi po Bosni, tražio oprost od obitelji svojih žrtava, ulazio u džamije, obilazio bošnjačka sela, plakao i tražio oprost.

No umjesto kao pokajnik, Kordić se ukazuje kao vatreni sljedbenik hrvatske ostrašćene katoličke zajednice, jedna od njezinih maskota i to ne unatoč, nego zahvaljujući ratnim zločinima.

Kordić je, nažalost, znao što radi

A da je baš tako izdajnički svjedoči jedan detalj: dok su studenti izbacivali partibrejkere koji su Kordića podsjetili na to da je ratni zločinac, on je govorio: "Bože, oprosti im, ne znaju što rade."

Kordić je, nažalost, znao što radi. I radio je ubilački precizno. A sada drži govore razdraganim studentima. Tražite li točniju priču o hrvatskom mulju od Tuđmanova vremena do danas, teško ćete je naći.