Vjeronauk u vrtićima u BiH: Pioniri islama
Radiosarajevo.ba
Oni su, kako se to kaže, mladi bračni par. Imaju kćerku od pet godina. Jednog je dana, proljeće je, rekosmo, bilo, u njihovom stanu na 12 spratu zgrade blizu Željinog stadiona zazvonio telefon. Razgovor je počeo uobičajeno: dobar dan – dobar dan, jeste li vi? – jesam... Onda, kako to treba biti, dramska pauza, pa upit: da li ste zainteresirani da vaše dijete pohađa islamsku vjeronauku u vrtiću? On, nekadašnji novinar, danas PR agent, suprug, otac i, što je jako važno za ovu priču, musliman po vjeroispovijedi, odgovorio je da nije i biti neće. Prije i poslije, još je 399 roditelja upitano isto, nekada telefonom, nekada uživo, ispred vrata sarajevskih vrtića.
Bilo je to, da ponovimo, lijepo i naivno vrijeme: Arzija Mahmutović, direktorica Javne ustanove (zapamtiti – javne!) „Djeca Sarajeva“, poznata po tome što je ukinula novogodišnje proslave i Djeda Mraza proglasila personom non gra(na)ta jer kao takav nije u skladu sa islamskom tradicijom, najavila je uvođenje islamske vjeronauke djeci u zreloj dobi – kako šestogodišnjacima, tako i trogodišnjacima. Roditelji mališana odmah su se dali na posao: potpisivane su peticije protiv segregacije, liberalni muslimanski intelektualci su objašnjavali kako je, prema islamu, djeci do sedme godine dozvoljeno jedino da se igraju i slušaju mame i tate, građanska opozicija je rekla odlučno NE!, pa su direktorica i Islamska zajednica (koja je, na opće iznenađenje neinformiranih, bila uz Mahmutovićku) ostali usamljeni. Do ljeta, od cijele je priče ostao samo dossier Radio Sarajeva „Vjeronauk u vrtićima“, na Internetu dostupni pisani trag kako je jednom neko nešto...
Miholjskog ljeta 2008. nova je teta došla među djecu, pozvala dvoje-troje i otišla s njima na nešto što ostali mališani zovu VJEROUK! Tako je, dakle, u Javnu ustanovu (u prevodu: izdržava se od budžeta, budžet pune svi građani BiH, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost) „Djeca Sarajeva“ uvedena vjeronauka. Islamska, naravno. Za ostale, kako kažu iz kabineta direktorice Arzije Mahmutović, nema dovoljno kandidata; pravoslavaca i katolika mlađih od šest godina, što je u BiH obavezna dobna granica za upis u osnovne škole. U kojima se, također, baš kao i u srednjim, izučava vjeronauk. Islamski, naravno. Istina fakultativno, dakle doborovoljno, ali za ocjene koje se računaju pri traženju prosječnog srednjoškolskog uspjeha.
Rekosmo li već da je to bilo divno, naivno vrijeme? Eto, prije samo pola godine, dobro, možda malo više, potpisivane su peticije protiv segregacije, liberalni muslimanski intelektualci su objašnjavali kako je, prema islamu, djeci do sedme godine dozvoljeno jedino da se igraju i slušaju mame i tate, građanska opozicija je rekla odlučno NE!... Skoro da je dirljivo danas čitati izjave očeva i majki – sve i jednu anonimnu kako im djecu „u vrtiću ne bi gledalo preko oka“ – u kojima redaju razloge protivljenja uvođenju vjeronauka: te samo petina djece sluša priče o bogoštovlju, a to se, ipak, plaća iz gradskog, dok se, recimo, engleski jezik finansira iz kućnih budžeta; te nije u redu da se djeca razdvajaju, te mali su i ne razumiju...
Manje boli biti naivan nego realan. Dakle, priznati kako uvođenje vjeronauke nije hir jedne direktorice, nego naprosto dio strategije prekomponiranja onog dijela BiH koji se nekada smatrao slobodnom teritorijom. Deklarativno, bošnjačka se politika zalagala za sve ono protiv čega su bili srpski i hrvatski nacionalisti: za, znate već, cjelovitu, jednistvenu, multi svakakvu državu ravnopravnih naroda i građana. Niz odluka i političkih poteza suprotstavljenih takvom cilju smatran je ili nedostatkom strategije ili diletantizmom novovremene elite ili ko zna čime.
Nije, naravno, obdanište nikakav dokaz naglog zaokreta ka reislamizaciji trećine BiH. Ono je tek jedan od koraka, možda i posljednjih, u zaživljavanju onoga što je prije petnaestak godina, iza za javnost zatvorenih vrata Bošnjačkog sabora rečeno i prihvaćeno: Bosna i Hercegovina – znate već: multi svakakva i ostalo – niti je moguća niti ima puno onih kojima treba! Djeca su tu, što se ono kaže, ispala samo kolateralna šteta. I to što ih tek petina ide na vjeronauk i što privatni vrtići rade kao dragstori nije nikakva utjeha. Jer jednom će poći u školu... I pristati biti dio većine ili ostati u manjini, kao recimo sin scenariste sitcoma Lud, zbunjen, normalan, Feđe Isovića: „Ja imam sina koji ne ide na vjeronauku i jedan je od rijetkih u razredu. I dok se ja budem pitao, moj Adem će sjediti u hodniku i čekati da prođe čas vjeronauke, sve dok u hodniku sjede i njegovi prijatelji Luka i Marko. Također, dok mali Ahmed u Trebinju na hodniku čeka da prođe neka druga vjeronauka, dotle će i moj Adem sjediti u Sarajevu na hodniku. Jedan prijatelji mi je rekao da dijete na vjeronauci ne može ništa loše naučiti. Ja, međutim, tvrdim da ne može naučiti ništa toliko dobro na vjeronauci što će poništiti lošu lekciju razdvajanja od Luke i Marka“.
Samo... pitanje je je li cilj „naučiti nešto dobro“ ili se naučiti na vrijeme biti razdvojen od Luke i Marka? Niste, valjda, toliko naivni da ne znate odgovor?
e-novine/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.