Vildana Selimbegović: Gaši i prijatelji
Radiosarajevo.ba
Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje
Sarajevo je ovakvim gradom napravila SDA, još za vakta svoga prvog predsjednika Alije Izetbegovića, autora čuvene rečenice o svakom Bošnjaku kojeg je rat naučio da mora imati oružje u kući
Nermin Sikirić, maloljetni ubica Denisa Mrnjavca, na prvom policijskom saslušanju je cinično izjavio kako mu ne mogu ništa. Potom je, prilično sabran, objasnio policijskim inspektorima da svaki put nakon krivičnog djela dva dana provede u policiji, dva u tužilaštvu i potom završi na slobodi.
Sikirić je za ubistvo nedužnog sedamnaestogodišnjaka u tramvaju, februara prošle godine, na kraju dobio kaznu od deset godina zatvora. To je najveća kazna koju zakon propisuje za maloljetnike, no i da je dobio 15, koliko je Kantonalni sud kaznio Ademira Lelovića, saučesnika u egzekuciji nedužnog Mrnjavca – istina je da su i Nermin Sikirić i Ademir Lelović živi, posve sigurno zdravi i bez mnogo sumnje, još će jada nanijeti svojoj okolini.
Njihove porodice nisu zauvijek unesrećene poput Ane Mrnjavac, ili majke i sestre Amara Mistrića, ubijenog prije tri noći u Sarajevu. Edin Vuk i Anel Herak, egzekutori u slučaju Mistrić, jučer su pronađeni negdje ne Jadranskoj obali, u Omišu, gdje su tražili “boravišnu dozvolu”. Nakon što i Vuku i Heraku domaće pravosuđe, za koje u ovom slučaju ne treba sumnjati da će biti na visini zadatka, odredi boravišne dozvole u zatvorima, Sarajevo će čekati novog Denisa i novog Amara.
Razlog je puno bizarniji od, kako se posljednjih dana čuje, nedostatka zatvorskih kapaciteta i rigoroznijeg kaznenog sistema. Denis i Amar su posljedice sistema koji se u postdejtonskoj BiH sustavno gradi i koji se ne može srušiti izmjenom zakonskih stavki i članova. O čemu je riječ?
Ovo je grad bez heroja, iako je odbranjen u ratu u kome su voljom vlasti herojima proglašene juke i ćele, oni isti koji su u godinama nakon Daytona terorizirali Sarajevo uz blagonaklon odnos te iste vlasti. Ovo je grad koji je ubicu devet specijalaca Armije i MUP-a, nakon tri godine ležanja u NN humci, do memorijalnog šehidskog mezarja na Kovačima prenio na rukama, uprkos činjenici da je Mušan Topalović Caco bio dokazani ratni zločinac, egzekutor sarajevskih nebošnjaka, ali i Bošnjaka koji su mu se našli na putu. Ovo je grad u kome je ministar policije smijenjen nakon što je imenovao 14 višestrukih povratnika u kriminal – što je domaći eufemizam za mafiju – a čitava specijalna jedinica MUP-a Kantona Sarajevo rasformirana nakon što je napravila raciju u jedan od domaćih objekata gdje su rijetki gosti bez pištolja.
Ovo je također grad u kome su oni koji su ga terorizirali sjedili u počasnim ložama, upravama fudbalskih klubova, a kada su ginuli u najokrutnijim mafijaškim obračunima – ožalovani kao “istaknuti sportski radnici”. Zašto i to ne reći: Sarajevo je ovakvim gradom napravila SDA, još za vakta svoga prvog predsjednika Alije Izetbegovića, autora čuvene rečenice o svakom Bošnjaku kojeg je rat naučio da mora imati oružje u kući. Da li su ideološki ili neki drugi razlozi krivi pa Izetbegović nije uvažavao Čehova, danas je manje važno.
Bolna je istina da pištolj koji visi na zidu u prvom činu obično opali u trećem, baš kao što je bolna sarajevska istina da je notorni Muhamed Ali Gaši čuvao počasnu stražu uz Izetbegovićev tabut. Gaši je nedavno osuđen, no svoje pozicije i dalje čuvaju vrli Gašijevi prijatelji: od brzine kojom Oleg Čavka i njegova glavnokomandujuća tužiteljica Nives Kanevčev budu djelovali direktno ovisi kada će ponovo biti izvršena egzekucija sljedećeg nevinog u ovom gradu.
oslobodjenje/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.