Valerijan Žujo: Smokva i bajam

Sila pejzaž mijenja, u to nema sumnje. Kako sila nije lirska kategorija, promjene su uglavnom, grube i nakaradne. Prije puno godina, neki moćan, a nervozan činovnik, sjedeći u udobnom uredu u tadašnjoj Skupštini Grada Sarajeva, nije kroz prozor mogao dobro vidjeti mostić preko Koševskog potoka (bolje je kazati mjesto gdje Koševski potok izlazi iz tunela)...

Piše: Valerijan Žujo za Radiosarajevo.ba

Nije, dakle, mogao vidjeti ko tuda prolazi. Njegovom pogledu, smetala je smokva divljaka, koja je, ko zna kako, bila ižđikljala iz suhozida...

Naredi ljutiti beamter svom podređenom, da smokvu „ukloni“. Ovaj odmah naredbu i svu šefovu ljutnju prenese na svog podređenog... elem, krenu krajnji izvršilac s odgovarajućim alatkama, pa udri po nepoćudnoj voćki. 

Prolaznici malko finijeg ukusa, bezbeli su se zgražali, ali „sila pejzaž mijenja“... tako se makar činilo... No, pejzaž se umije i opirati. Prođe malo, a smokva opet pusti mladice i zakloni mostić. 

Zašto se ovoga sjećam... Početkom opsade Sarajeva, predloži mi rafinirani pjesnik i izvrstan čovjek, prerano preminuli Dubravko Brigić, da snimimo nekoliko „sarajevskih medaljona“, da sumornom televizijskom programu dodamo nešto pitomije. Mala ekipa ugurala se u razdrndani IVECO, te krenula u vratolomnu vožnju gradom. Mene bi usput posadili da štogod drobim na kakvom zanimljivom mjestu (...pred Samekovu kafanu, pred Pivaru, kraj Latinske ćuprije... Sve same opasne tačke.). Tako na red dođe i Koševski potok i kraj njega smokva. Ja sam tada na pasja preskakala naružio debilnog činovnika, koji se usudio da nasrne na takvu sredozemnu blagodat, što se, eto, posrećila Sarajevu... Te zapise iz rata nedavno je ponovo emitovala Televizija BH1.

Budalesina, hojrata, siledžija i pogančera svih vrsta i formata, sada ima nesrazmjerno više nego prije rata, ali smokva uz Koševski potok, kraj neuporedive Alipašine džamije, dura i dan-danas, na radost svakoga, ko ima imalo soli u glavi. Ona je, vjerujem, zaslužna što je uz zdanje Higijenskog zavoda iznikla njena mlađa sestra. Da ovaj zapis stabilnije stoji, evo i nekoliko snimaka, manje-više iz istog rakursa.

No, na drugoj strani svake priče, pa tako i ove s mediteranskim „šmekom“, obavezno stanuju neveseli primjeri.

Prije ravno trideset godina napisao sam i objavio jednu lirsku minijaturu, koju sada uz nekoliko dopisanih stihova, podastirem pred sve vas, mada je ona, po svojoj prirodi i tonu, ponajprije pozdrav Miši Mariću u egzilu...(pjesnik je u egzilu vazda, a sada je i građanin Mišo Marić na svome Pontu Euksinskom.)

Prije,

u februaru,

u onoj magli i ledu,

kad pomislim da je sunce u kvaru,

po nekom naročitom redu,

procvatu bajami u Mostaru.

I ovih se dana 

opet nadam bademovom beharu,

ali

Mostar je u kvaru,

Mostar je u kvaru.