Ublehe nesretnog Sulejmana Kupusovića

Piše: Elis Bektaš

Sulejman Kupusović ima svaki mogući razlog da se gordi jer je, nakon jedanaest godina, uspio izdejstvovati ponovnu izvedbu Sidranove drame „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“. Ako ništa drugo, Avdo je to zaslužio. Nisam gledao prvu izvedbu, a ni ovu vjerovatno neću pogledati, no sa sigurnošću pretpostavljam da je riječ o nekakvoj umjetnosti, te da ova predstava, kao takva, zaslužuje svoje mjesto na pozorišnoj bini.

No da vidimo malo kakvo je Kupusovićevo tumačenje poriva koji ga je nagnao na ovaj režiserski poduhvat:

„Još jedan od razloga zašto sam se odlučio da radim Zvornik je aktuelna politička situacija. Prije nekoliko godina smo imali situaciju da nesretni Sulejman Tihić kaže da bi Bošnjaci trebali prestati pričati o svojoj tragičnosti, o ratu, o žrtvama, te neka se okrenu budućnosti... upravo to su iskoristili i Dodik i svi oni kojima je u interesu bilo da anuliraju, ponište, ironiziraju sve moguće žrtve i zločine koji su urađeni nad bošnjačkim narodom i zato imamo ove situacije gdje nam u centru Srebrenice Dodik kaže: Ovdje nije bilo genocida, Sarajevo nije stradalo, nego su se srpska sela oko Sarajeva branila od Sarajeva itd. Upravo zbog toga osjećam silnu želju da uradim ovu predstavu, a to sam osjetio i od strane kompletnog glumačkog ansambla da je ovo itekako važan momenat“, stoji u izjavi datoj portalu Radiosarajevo.ba.

Umjetnosti ne sporim pravo na učešće u političkoj dimenziji života, štaviše, uvijek sam spreman i podstaći je na to. Međutim, to učešće, ukoliko je riječ o istinskoj umjetnosti, moralo bi ostati u okvirima istinske politike, a nju zasigurno nećemo pronaći u Kupusovićevoj vizuri ove koliko nužne, toliko i mučne ljudske djelatnosti, koja je tek rijetkim ne samo nužna i mučna, već i unosna.

Vapaj i zapovijest Sulejmana Kupusovića da se upornošću svojstvenom za trgovce nastavi propovijedati istina o nacionalnoj tragediji imao bi smisla tek ukoliko bi on sam bio u stanju percipirati i razumjeti sve slojeve i sve zakutke te tragedije. I kada bi imao hrabrosti da kao čovjek samome sebi, a kao umjetnik javnosti postavi pitanje – da li na taj osjećaj tragičnosti i žrtvenosti imaju pravo svi koji se smatraju Bošnjacima? Da li je taj osjećaj obligatoran čak i za one koji ne žele da posrću pod teretom viktimstva? I da li je taj osjećaj tragičnosti i žrtvenosti ekskluzivni posjed njegovog etničkog okvira?

Na stranu sad to što uvođenje jednog Dodika u priču o umjetnosti ukazuje na Kupusovićevo rudimentarno nerazumijevanje uloge umjetnosti, upravo proporcionalno njegovom razumijevanju političke kurentnosti i finansijske unosnosti koja iz toga proističe – ovdje imamo posla sa jednim puno dubljim problemom. Upravo pred traumatični i za mnoge zbunjujući popis stanovništva u BiH, Kupusović ispoljava jednu užasavajuću dilemu za mnoge Bošnjake, dilemu koju će malo koji od njih priznati za postojeću, ali koja zbog tog nepriznavanja nije manje stvarna. Kupusović, naime, ustajući na bunu protiv Dodika čini upravo ono što od njega očekuje ideološki okvir koji je porodio tog Dodika i njegove političke prethodnike – svodi okvire bošnjaštva na trpljenje genocida i na poziciju žrtve koju je bilo nemoguće izbjeći.

Kupusović svojim insistiranjem na poziciji žrtve kao stožernoj identitetskoj odrednici nužno tjera vodu na mlin ideji da bez tragedije posljednjeg rata Bošnjaci ne bi postojali kao narod. Iz toga dalje proističe misao da zajednica koja je uobličena kao narod na osnovu svoje tragičnosti i kojoj je ta tragičnost supstancijalna odrednica, i nije, niti može biti narod u savremenom (kako političkom, tako i sociološkom) značenju te riječi.

Čime dolazimo do pomalo mučnog zaključka da Kupusović, svojom pravedničkom grmljavinom, ustvari ispjevava najljepšu muziku za ušesa jednog Dodika, Dodikovih prethodnika i onih koji su kreirali ideološko okruženje što je porodilo tog Dodika.

Sulejman Kupusović ne libi se da Sulejmana Tihića, koji poziva na okretanje ka sadašnjosti i budućnosti, nazove nesretnim. Iz čega, valjda, proističe da je on sretan. No kako vjerovati u sreću čovjeka koji ovako strasno grmi o tragičnosti i o vlastitom osjećanju žrtve? Ne, vjerovati u to nije moguće, prije će biti da režiser Sulejman laže kada govori ili o sreći ili o tragičnosti. Možda i o oboje. A možda i ne laže, možda je ovdje riječ tek o nesposobnosti da se razumije nepomirljiva i logički nerazrješiva dihotomija koja se nastanila u njegovom biću.

Dihotomije jesu sastavni dio bića umjetnika. Ali banalna laž i suprotstavljanje logici nisu. One, štaviše, čovjeka koji ih baštini neporecivo diskvalifikuju kao umjetnika i čine ga – ublehašem.

Čija ubleha postaje opasna kada počne da se prelijeva u javno i političko polje.

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]