Tanja Stupar-Trifunović: Na nesreću, ženski čovjek

U tekstu banjalučke pjesnikinje Tanje Stupar-Trifunović, objavljenom u knjizi Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH, čije je izdavanje inicirao Goethe Institut, svoje su mjesto našle književnice i umjetnice sa ovih prostora: Dubravka Ugrešić, Šejla Šehabović, Vedrana Rudan, Tatjana Bjelić, a kroz njihove rečenice provlači se i pitanje žene jučer, danas, sutra, bilo gdje.

„Žene u Bosni i Hercegovini se računaju kroz statistiku, brojeve i procente. Procentualno više dobijaju batine nego u drugim zemljama u Evropi, procentualno manja im je plata, procentualno ih raspoređuju po partijama i kandiduju na izborima kao procenat ženskog u muškom svijetu, kao cvijet na reveru, kao ukras!

U Bosni i Hercegovini žene su uljepšivačice ružnoj stvarnosti, kao i svugdje u svijetu. One reklamiraju uloške, kremu za lice, farbu za kosu, losione, parfeme, kreone, fantastične praškove za najbjelje rublje: da poentiramo, žene umiju oprati i uljepšati ovaj ružni svijet. Zato su one tu. One vam preprodaju čaroliju koju ste im prodali. Žene su neko ko najbolje poznaje stvarnost a najviše se upinje da vjeruje u laž.

Da sam književnica Vedrana Rudan vjerovatno bih ovako nešto zapisala o ženama u Bosni i Hercegovini i još bih pridodala ponešto od svakodnevne gorčine, mračnih statistika i parčića crne hronike, gdje su žene “čest gost’’ u novinama i česte žrtve. U novinama, osim crne hronike, one se pojavljuju i u kulturi, a tu je i poneka “sportašica’’ na stranicama sporta, nova djevojka Ronalda, Ronaldinja i sl., strastvena ljubiteljica fudbalske lopte. Velike, cijelom stranicom, dominirajuće žene su dugo bile pravi hit, one uvijek nešto gole poručuju a njihova poruka banalno aludira na seks. Njihove zenovski kratke poruke su uglavnom svedene na nekoliko manifestacija raspoloženja: ili su nešto strašno nestrpljive, ili im je vruće, ili ih treba ugrijati.

Tanja Stupar-Trifunović (1977, Zadar), studirala je srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački i danski jezik. Nagrađena je nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u Bosni iHercegovini u 2007/2008. godini i našla se u užem izboru za Književnu nagradu za istočnu i jugoistočnu Evropu (CEE Literature Award) u okviru kojeg je nagrađena jednomjesečnim boravkom u Beču. Knjiga poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je 2009. godine Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Piše i književnu kritiku, jedna je od urednica časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi. Živi u Banjoj Luci, gdje radi za Narodnu i univerzitetsku biblioteku Republike Srpske.

Banjalučka akademska slikarka Borjana Mrđa je, inspirisana ovakvim fotografijama žena u novinama, napravila seriju slika tih istih žena. Slike sa savršenim tijelom, naglašenim erotizmom i bizarnom porukom u oblačiću iznad glave.

Možda je i to jedna od slika stvarnosti žena u Bosni i Hercegovini i stvarnosti uopšte. Gola slika, gole stvarnosti. Sa druge strane, razmišljam o tome, kako bih da sam Dubravka Ugrešić mogla reći o stvarnosti puno toga ljepše i poetičnije. Baš kako mi se sviđa! Uvijeno u slavensku mitologiju učitala bih i portretisala nekoliko profila žena koje žive tu sa nama, oko nas, ili u nama.

KAKO “SNIJETI JAJE ” IZ OVE TEME? KO SU ONE ?

Kada bih htjela govoriti u pričama o ratu i onom poslije rata i o više generacija žena koje su se našle dvostruko zarobljene u svome rodu i zlom vremenu, voljela bih to uraditi kao Šejla Šehabović u knjizi Priče - ženski rod, množina.

Mogla bih ih zvati pričama bez distance, pričama koje pričaju žene kao u Ženskom Dekameronu od Julije Voznesenske; u pauzi između jednog i drugog događaja one stignu da vam ispričaju svoju priču, koja je uvijek lična. Ženske priče uvijek nastaju u tim pauzama, između dva poroda, između dva ručka, između dva rata, između posla i kuće... Njene junakinje nisu zatočene u ratom zahvaćenojzemlji, nego u porodilištu gdje, usljed pojave nekakve epidemije, moraju ostati duže. Ali i za Julijine i za Šejline junakinje karakteristično je da su, kako bi rekla Zina iz Ženskog Dekamerona, na nesreću, ženski čovjek. Ono što ih izbavljuje iz njihovog sopstvenog usuda je priča, i one pričaju...

Junakinje Šejle Šehabović su zarobljene u sebi i u zemlji u kojoj žive, ili bolje reći zarobljene su zemljom u kojoj su rođene, jer one i kada odu ne znaju da odu. One su opsesivno tu, u Bosni i Hercegovini. U Šejlinoj knjizi stekle su se i nagurale sve te žene; stare i mlade, ranjive, stvarne, vesele i tužne, obične i neobične, koje nikada nisu makle iz svoga sela i koje su proputovale svijet, učene i neuke...“

Sve te aluzije na autorke sa prostora nekadašnje Jugoslavije dovele su nas i do zanimanja Tanje Stupar-Trifunović, a to je književnost.

„Zamislite roman o lijevoj i desnoj ženi na izborima na kojima obje doživljavaju neuspjeh! Da li će nastaviti da se bave politikom ili će spoznati da uloga domaćice i majke daleko premašuje po važnosti bizarnu ulogu žene kandidatkinje na bizarim izborima, koji nam ukazuju na to da je volja naroda igračka od plastelina? Hoće li se “lijeva” i “desna” žena sprijateljiti zbližene zajedničkim porazom kao lijeve i desne partije poslije izbora, zbližene zajedničkim interesom? Hoće li odlučiti da ostanu u politici i koji su njihovi motivi da se bave politikom? Možda su ponukane znatiželjom izguglale ovu našu “temu” i vidjele neke od sljedećih naslova ili odlomaka teksta:

Ko se brine za silovane žene u BiH

Srbijanski istražitelji su utvrdili da je Lazo J. jednu siromašnu ženu iz Ade kod Mola, ileglano prebacio u BiH i prodao je svodnicima u našoj zemlji.

Ako uzmemo u obzir da je u FBiH nezaposleno oko 180.000 žena, pokrenuti entitetski program za zapošljavanje osigurao je posao za samo 0,35 posto žena, što pokazuje da ne postoji ozbiljna strategija, rečeno na sesiji.

“Neću karanfil, hoću posao!” naziv je X-press sesije koju je jučer organizirala Fondacija Cure radi ukazivanja na veliki broj nezaposlenih žena u Bosni i Hercegovini, prenijela je Fena.

Pripadnice nježnijeg spola u BiH su na svojim radnim mjestima za 74 KM mjesečno ili za 7,8 posto manje plaćene od muškaraca, pokazalo je istraživanje portala Posao.ba.

Svaka peta žena u BiH trpi nasilje u porodici.

Zamišljam te moje dvije junakinje, koje se u priči zovu Lijeva i Desna, a isto im. Da li žene mogu biti lijeve i desne, ili su uvijek samo i prvenstveno žene, za svoje kolege političare, kako to primjećuju u gore pomenutom tekstu? Da li žene uopšte žele da se bave ovom i ovakvom politikom? Šta žene žele? Da li se može uopšte govoriti o ženama samo u kontekstu politike, a da se isključe drugi segmenti njenog bića? Da li su ti “drugi segmenti” prednost ili mana u politici? I do kada će žene biti osuđene, da još jednom citiramo Juliju Voznesensku, da budu na nesreću, ženski čovjek, koja je i sama zbog svojih političkih stavova i “opiranja autoritetima” završila u ženskom radnom logoru u SSSR-u. Dominira ubjeđenje da ne mogu biti jednako uspješne u politici kao muškarci, ali kao što nas poučava primjer pomenute ruske književnice, mogu biti podjednako nepodobne za režim.

Žene u Bosni i Hercegovini, poslije svega preživljenoga su, da parafraziram stihove pjesnikinje Tatjane Bijelić, pronašle u sebi ženu jednako stvarnu i borbenu, koja šalje, doduše još uvijek nespretne, signale sa svog svjetionika, s nadom da će žene u Bosni i Hercegovini postati spretniji i intezivniji odašiljači svjetla.

Radiosarajevo.ba će u nastavcima objavljivati izvode iz tekstova iz knjige Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH.  

Vezano:

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?
Svetlana Cenić: Tuđa sreća
Danijela Dugandžić-Živanović: Zovem seCRVENA