Savez kolumnista | Sušić: Čovićev treći entitet pod krinkom "legitimnog predstavljanja"

Dragan Čović ne odustaje, a poslije izbora govori još glasnije. U intervjuu za Radioteleviziju Herceg-Bosne 26. septembra upozorio je da bi ponovni izbor hrvatskog člana Predsjedništva bez podrške većine hrvatskih birača mogao dovesti do potpunog zastoja u radu institucija.

Izrazio je i bojazan da se Vijeće ministara tada možda ne bi ni uspostavilo. Poruka je jasna: ili će Hrvati birati "svog" člana Predsjedništva, ili država staje. To nije prijedlog Izbornog zakona, jasno, kako ga Čović vidi, nego politički pritisak, ucjena u kojoj je država talac.

Piše: Dr. Sejo Sušić*, za portal Radiosarajevo.ba

Izbori su prošli i Darijana Filipović, kandidatkinja HDZ-a BiH, izabrana je u Predsjedništvo. Čović, ipak, nije ublažio ton. Naprotiv, najavio je razgovore o formiranju vlasti i izmjenu Izbornog zakona označio kao "prioritet svih prioriteta". Ovo dolazi nakon što je Čović "znakovito" obnovio zavjete partnerstva sa Miloradom Dodikom i njegovom secesionističkom politikom.

Ako i kad pobijedi kandidat njegove stranke zahtjev ostane isti, onda cilj nije ishod jednih izbora. Cilj je trajna garancija kandidatu HDZ-a BiH, to jeste biračko tijelo po Čovićevoj volji. Takvu garanciju zna samo država unutar države, a to je treći entitet pod drugim imenom.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Šta kaže Ustav?

Član V Ustava Bosne i Hercegovine je jasan. Predsjedništvo BiH ima tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno s teritorije Federacije, te jednog Srbina, koji se bira neposredno s teritorije Republike Srpske. Ustav propisuje s koje se teritorije član bira, a ne ko ga isključivo bira. Etničko biračko tijelo u Članu V ne postoji.

Čović tvrdi da Ustav nije potrebno mijenjati i da je dovoljno promijeniti Izborni zakon. Upravo tu leži problem.

Model u kojem samo pripadnici jednog naroda biraju svog predstavnika uveo bi novi ustavni princip, a ne tehničku korekciju.

Takvo rješenje ne može se provući kroz zakon, a da ne ospori ni Ustav ni međunarodne obaveze države. Ako je promjena zaista potrebna, mora se tražiti otvoreno, ustavnom procedurom, a ne pregovaračkim potezom koji se predstavlja kao pitanje pravne tehnike.

Presude koje se ne mogu zaobići

Svaka izmjena mora proći test koji je odavno postavio Evropski sud za ljudska prava. U predmetima "Sejdić i Finci protiv BiH" (2009), "Zornić", "Pilav" i, najnovije, "Kovačević", Sud je poručio da BiH mora ukloniti diskriminaciju prema onima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda, takozvanim Ostalima. Poručio je i da svi građani moraju imati pravo da se kandiduju i glasaju bez obzira na etničku pripadnost ili mjesto prebivališta.

Model koji zagovaraju HDZ BiH i HNS ne rješava taj problem, nego ga produbljuje. Čović "legitimno predstavljanje" naziva natkrovljujućom kategorijom, pa se postavlja pitanje gdje su u toj kategoriji građani koji ne pripadaju nijednom konstitutivnom narodu. Gdje su oni koji svoj identitet ne žele svesti na etničku oznaku? Umjesto da se presude iz Strasbourga provedu, predlaže se njihovo dodatno cementiranje.

Argument o legitimnom predstavljanju nije lišen emocionalne težine. Mnogi Hrvati u BiH doista osjećaju da su ostali bez predstavnika koga su sami željeli.

O tom osjećaju treba razgovarati ozbiljno i bez omalovažavanja. Ali odgovor na tu zabrinutost ne može biti sistem u kojem se građanin vrednuje prvenstveno prema etničkoj pripadnosti. Taj put ne vodi pravičnosti, nego novim isključivanjima, a prvi na udaru bit će upravo građani koje nijedna etnička stranka ne predstavlja, uključujući i brojne Hrvate koji ne glasaju za HDZ.

Evropski put i građanska BiH

Evropska komisija je među svojih 14 ključnih prioriteta navela da BiH mora uskladiti ustavni okvir s evropskim standardima. To podrazumijeva jačanje demokratije i jednakost svih građana. Nije slučajno da se ti zahtjevi nalaze među uvjetima za punopravno članstvo u Evropskoj uniji.

Istina je da Brisel često traži kompromis domaćih lidera i da je u tom traženju ponekad pokazivao previše strpljenja prema etnonacionalnim projektima. Ipak, zvanična poruka ostaje nepromijenjena: nikakvo rješenje ne smije biti u suprotnosti s presudama Evropskog suda za ljudska prava. A to favorizuje kretanje ka građanskom modelu, a ne dodatno etničko cementiranje.

Čović u istom intervjuu ističe i značaj podrške Republike Hrvatske, pa se naglašava europski put zemlje. Ali, Evropska unija ne ulazi u zemlju koja institucionalizuje etničku segregaciju. Treći entitet, kako god se zvao, nije evropsko rješenje.

Šutnja koja govori

Postavlja se pitanje koje se mora postaviti naglas: zašto mnogi političari u našoj zemlji šute o ovim činjenicama? Zašto se ustavna argumentacija, koja je jasna svakome ko pročita Član V, ne iznosi s jednakom upornošću s kojom Čović iznosi zahtjeve?

Dio odgovora leži u računici. Šutnja je ponekad udobnija od sukoba, a pregovaračka logika koja već godinama vlada u BiH nagrađuje onoga ko glasnije traži.

Drugi dio leži u nedostatku zajedničke strategije. Probosanski političari često nastupaju razjedinjeno, svako sa svojom kalkulacijom, dok HDZ BiH nastupa disciplinovano i dosljedno. Rezultat je da se Čovićev narativ kroz ponavljanje počinje doživljavati kao legitimna pozicija jedne strane u "razumnom" sporu, iako je riječ o zahtjevu koji ruši osnovna ustavna načela.

Pregovori o vlasti počinju sada. Upravo u tim razgovorima Izborni zakon će biti stavljen na sto kao cijena za formiranje vlasti. Ko tada bude šutio, ostat će saučesnik u onome što uslijedi.

Prvo, probosanske i građanske snage moraju istupiti sa zajedničkim i javno izrečenim stavom: nikakav izborni model koji krši Ustav i presude Evropskog suda za ljudska prava nije prihvatljiv. Taj stav ne smije zavisiti od koalicionih računica niti od toga ko drži koje ministarstvo.

Drugo, stav mora biti i pozitivan, a ne samo odbrambeni. Nije dovoljno reći "ne" Čoviću. Potrebno je ponuditi viziju izbornog sistema koji uvažava sigurnost svih naroda, ali ne po cijenu građanskih prava. Ako se Hrvatima, kao i drugima, mora zajamčiti da neće biti preglasani u pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa, za to postoje mehanizmi koji ne traže etničku segregaciju birača.

Treće, međunarodni partneri moraju dosljedno ponavljati da se rješenje može tražiti samo u okviru presuda Evropskog suda. Svako popuštanje u toj tački, iz želje da se "postigne dogovor pod svaku cijenu", samo će podstaći nove, radikalnije zahtjeve.

Odbrana Ustava nije luksuz

Ustav Bosne i Hercegovine nije savršen dokument. Rođen je iz kompromisa na kraju rata i nosi sve njegove nedostatke. Ali on je jedini okvir koji danas imamo, i svaka promjena mora biti rezultat otvorene, legitimne i ustavno utemeljene procedure, a ne političkog pritiska i prijetnje blokadom.

Branitelji Ustava ne smiju biti samo građani i nevladin sektor. Dužnost je svakog izabranog političara koji se zakleo na odanost državi da jasno i glasno kaže: Bosna i Hercegovina neće postati država tri etnička entiteta. Šutnja pred takvim zahtjevom nije neutralnost. Ona je saglasnost, makar prešutna!

Čović ima pravo da zagovara svoju viziju. Ali svi ostali imaju pravo, i obavezu, da mu odgovore argumentima, činjenicama i ustavnim tekstom.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

*Autor je profesor na Odjelu za pravo Međunarodnog islamskog univerziteta Islamabad (IIUI)