Slučaj Luković ili kako (kontra)revolucija jede svoju djecu

Piše: Ahmed Burić

Bio u gradu, u Buybooku, Pero Luković. Potpisivao svoju knjigu “Jutro u Banci”, zbirku tekstova koji smo uglavnom čitali na e-novinama, web siteu koji vodi posljednje četiri godine. U tih četrdeset osam mjeseci na privatnom planu mu se dogodilo nevolja kao trima generacijama prosječnih, recimo, Skandinavaca. Ali, dobri stari Luković je ostao u sedlu. Borbe protiv nacionalističkog ludila i loše vlasti, koja je kao Vuk (Jeremić) – jer dlaku m(ij)enja, ali (zlu) ćud ama baš nikada.

Bio je to pravi nostalgični, pomalo sjetan skup, koji apsolutno konvenira “duhu” današnjeg Sarajeva. Nekoliko kamera i (dva)desetak poštovalaca djela čovjeka kojem će, kad sve ove naše budalaštine istorija ocijeni negativnom ocjenom i kad sve bude jučer, pripasti jedno od onih časnih mjesta odbrane obraza cijelog jednog naroda kojem (je) prijeti(la) bolest skoro apsolutne fašizacije. Neko će reći  - “sasvim dovoljno.” I možda biti i u pravu.

Niko nije prorok u (svom) selu.

Ni u susjednom, izgleda. To smo (danas) mi, selo s trolejbusom, kako u svojoj pjesmi pametno reče Dino Šaran. Ali, ne treba kukati. Nove (šatro demokratske) vlasti su ušle u novu fazu pa ponekad izgleda groteskno da se – ukoliko se borite za slobodnu riječ ili pravo na glas svakog pojedinca – danas lakše dogovarate sa bivšim ljutim nacionalistima, nego s ljudima za koje ste nekad mislili da ste suborci, da stojite na istoj strani. To jeste autentična zajednička osobina balkanskih politika, ali je i još nešto. Intelektualna provinc(ijalizac)ija u kojoj su se svi namirili i utalili, osim valjda, onih koji se nisu riješili baš svih iluzija o društvu u kojem osim kriminala, korupcije i beščašća svojim građanima treba ponuditi i malo slobode.   

Tako je jedna gospođa na tribini u Beču, ushićena onim što je čula od pokojnog arhitekta Bogdana Bogdanovića (1922-2010) uskliknula:

• Gospodine Bogdanoviću, vi i Petar Luković spasili ste srpski narod.
  
  Stari majstor je samo odmahnuo rukom i kao iz topa ispalio:

• J…š narod kojeg spašavaju jedan ostarjeli arhitekt i jedan rock kritičar.
  
  Taman tako, Bogdane. Neka je vječni rahmet vašoj lijepoj duši.

I, ima nešto duboko jadno u činjenici da se sve zaboravilo, i da danas Luković s mnogobrojnim tužbama “demokratske” vlasti na leđima, bez mogućnosti da obezbijedi stabilno funkcioniranje svog medija, bez zdravstvenog i socijalnog, bez redovne plate i s redovnim dugovima, nije skupio više građana grada čiji je počasni stanovnik. Postoje ljudi koji, bez obzira na to šta učine poslije svojih najboljih godina, trebaju imati pažnju i respekt zbog onoga što su (u)činili u vrijeme kad je sudbina svih nas bila u pitanju.

Ali, Sarajevo se ne sjeća toga. Niti zato mari.  Ni za svoju djecu, a kamoli za djecu koju je, poput Lukovića, skoro pojela (kontra)revolucija koju su vodili. U krajnjoj liniji čovjek sve radi zbog sebe, ali Luković je svoj rat vodio i zbog lijepih trenutaka koje je provodio u Sarajevu i zbog zajedničkih ciljeva za koje se borio s nekima od nas.