MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Pčele Aleksandra Hemona

Prošle sedmice, u Tuzli, u posjetu mi je došao prijatelj. Aleksandar Hemon. Sjedili smo u Gradskoj kafani i razgovarali, uglavnom o književnosti. Ali moje prvo pitanje njemu bilo je:

"Nedostaje li ti Sarajevo?"

Piše: Semezdin Mehmedinović, za Radiosarajevo.ba

Hemon već četrdesetak godina živi u Americi, ali se često vraća u Bosnu. Odgovorio mi je:

"Nedostaje mi kauč u mojoj dnevnoj sobi u sarajevskom stanu. Jedino kad sjedim na njemu i gleda kroz prozor, osjećam da sam u kontaktu sa samim sobom. I to su jedini trenuci u kojema mi ostatak svijeta ne nedostaje."

Sarajevo mu, kako stari, sve više nedostaje. Počinje primjećivati stvari na koje ranije nije obraćao pažnju. Recimo, jezik. Počeo je razlikovati akcente po kvartovima grada. On razlikuje novosarajevski akcent.

"Sad ti ga u našem govoru mogu pokazati", kaže.

Pa, onda različiti socijalni registri u jeziku, u koje se uklopi već u razgovoru s taksistom kad sleti na aerodrom. Lakoća s kojom komunicira s prijateljima, njima ne mora obajašnjavati svoje izjave, oni ga razumiju. U Americi je drukčije, za sve mora dati i objašnjenje, da bi bilo razumljivo ono što je upravo rekao, iako se ukupni jezički model kreće u istom registru, nema tu bitnh razlikovanja između govora pisca i stolara. A ovdje, recimo, jezički registar kojim govori navijač Željezničara, razlikuje se od jezičkog registra kojim govori navijač Sarajeva.

"Prirodno je da mi moj grad nedostaje", kaže.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Njega je rat zatekao kad je bio na studijskom boravku u Chicagu. Njegovi su tada živjeli u Sarajevu. Važan porodični fetiš je uzgajanje pčela. Njegov otac imao je veliki broj košnica u Prnjavoru, i kad je rat krenuo, preselio se tamo da bi ih zaštitio. Bavio se svojim pčelama, i zapravo preživljavao od prodaje meda. Onda su se četnici počeli okretati protiv lokalnog stanovništva. U zadnjem trenutku je uspio da se spasi i porodicu je prebacio u Novi Sad.

Tamo je čekao put za Kanadu, i svakodnevno telefonirao komšijama u Prnjavor. Hemon je tih mjeseci mijenjao stanove po Chicagu. Tih dana je napustio kuću koju je držala neka Ukrajinka. Mrzovoljna starica. Vratio se nazad do kuće da pokupi zadnje stvari, a na izlasku, u korpi za smeće je našao svežanj pisama njemu namijenjenih. Pokupio ih je i listao. Među njima je bilo i pismo od oca, poslao ga je iz Mađarske, jer pošta iz Srbije nije prolazila van, u kojem opisuje šta mu se sve dogodilo. Zadnje vijesti koje su do njega došle su da su četnici razorili sve njegove košnice. U pismu otac kaže:

"To mi je najteže palo. Pčele su se smrzle na hladnoći."

(Sjećam se, u ratu, kad bi krenulo naglo granatiranje, a znalo je satima trajati, svi bi se s ulice sklonili i našli siguran zaklon, samo je stari Suljić, u mom komšiluku, sa skafanderom preko glave izlazio u vrt do košnica, da tješi i umiruje svoje pčele od grmljavine.)

Nastavljajući porodičnu tradiciju, Hemon je postavio svoje prve košnice s pčelama u Woodstocku, onom čuvenom mjestu poznatom po historijskom rock koncertu iz 1969. godine. Na imanju Saše Savića, prijetelja s kojim je dijelio studio na Radio Sarajevu, njih dvojica o pčelama brinu, a kad dođe vrijeme vrcanja meda, onda to sami pažljivo izvedu. Svaki Hemonov pokušaj da vidi pčelu maticu u ramovima koje bi u procesu vrcanja meda razdvajao, nigdje ga nije odveo.

Nije išlo, a to je uvećavalo njegov izazov da vidi glavnu pčelu. Zato je otišao kod oca u Kanadu, koji tamo ima 20 košnica i onda mu je on, korak po korak, razdvajajući ram od rama, stigao do legla matice. Njen izgled i veličina! Fascinantan je taj kraljevski model organizacije kolektiva u kojem je glavna pčela znatno veća od ostalih. Način na koji se matica Hemonu ukazala bila je povod da napiše pjesmu koju mi je, upravo, za stolom u Gradskoj kafani poslao na WhatsApp, pa sam je istog trenutka pročitao i zaustavio se na završnim stihovima:

...torzo joj je blistao žut i šiljast.

Najveća u ramu,

polagala je sićušna jaja u otvorene ćelije.

Nije sve u smrti.

Pročitao sam, i kažem:

"Lijepa pjesma. Iz glave mi sad ne izlazi zadnji stih. To je meni snaga poezije. Not everything is about death. Odakle je to došlo?"

 "To se sve događa 16. juna, na Bloomsday*, otac je tog dana navršio 90 godina. Ta misao se sama od sebe ukazala u glavi dok mi je on pokazivao maticu."

*Bloomsday je godišnja književna proslava koja se obilježava 16. juna, a kojom se obilježavaju događaji iz romana Jamesa Joycea, "Uliks", iz 1922. godine. Svečanosti prate tačnu rutu protagonista romana, Leopolda Blooma, kroz Dublin 16. juna 1904. - datuma kada je Joyce prvi put izašao na spoj sa svojom budućom suprugom, Norom Barnacle.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.