MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Dva portreta

Ovo mi je ispričala Đurđica Čilić.

"Jučer smo Srđan, Bo i ja išli vlakom za Ljubljanu, da posjetimo njegovog sina. Vožnja je dugo trajala, Srđan je pokraj mene spavao, Bo mi je kunjao u krilu, a ja sam prevodila poeziju. Uz prozor s druge strane vlaka, paralelno s nama, sjedila je mršava djevojka s naočalama i crtala nešto u mali blok. Ruke su joj bile tanke i prozirne, lak na kratkim noktima plav. Kad je zatvarala blokić, vidjela sam: nacrtala je nas troje. Na trenutak sam vidjela kako nas ona vidi. Od tog kako nas je vidjela, još više me fascinira da nas je vidjela uopće. Požurila sam sve to zapisati, da zatvorim krug. I znala sam da si ti jedina osoba kojoj to mogu ispričati, koja razumije."

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Meni je ovo iskustvo poznato. U vrijeme kad sam pisao knjigu Autoportret s torbom, u vašingtonskom metrou sam crtao putnike.

Ponekad bi se desilo da oni primijete da su nacrtani, uglavnom bi se odnosili prema tome sa simpatijama. A jednom sam crtao djevojku u sjedištu preko puta mog. Gledao sam je iz poluprofila, a dok sam povlačio crte, povremeno bi me mrzovoljno pogledala, i zapisivala jutarnje bilješke u moleskine notes.

Kad sam završio, ona je istrgnula stranicu iz notesa, ustala i prišla mi. Tražila je da zamijenimo crteže, jer je i ona nacrala mene. Nisam imao izbor i istrgnuo sam stranicu. Šta još da kažem? Njen portret mene, bio je znatno bolji od mog crteža nje.

Ne radi se o tome da je uhvatila moj lik, niti psihološki profil, već me je pokazala, sudim po izrazu lica, kakav bih volio biti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Volio bih da sam ovo ja, jer portret pokazuje opreznu osobu koja posjeduje manjak samopouzdanja nego što ga u svojoj stvarnosti imam, zbog čega često donosim pogrešne odluke. To je tako.

I moj odnos prema književnosti se kreće u toj raspolućenosti: ko sam i kakvim bih rado zamislio sebe. Nefikcionalni dio insistira na istraživanju sebe onakvim kakav zapravo jesam, a ulazak u fikcionalno je odstupanje u kojem zamišljam sebe drukčijim. Evo njenog crteža koji i danas čuvam:

Ona se zove Hillary. Kad smo razmijenili crteže, na poleđini smo, jedno drugom, ispisali brojeve telefona. Povremeno smo se nalazili na kafi i razgovarali. Naša dobna razlika nije velika, ali je njeno lice mladenačko, tako da je teško odrediti godine. Uskoro sam postao brižan prema njoj, to je zbog mog kompleksa oca. Pretvorio sam je u kćerku.

Radila je u to vrijeme za Associated Press, kao producent, nekad bi se dogodilo da se ne sretnemo u toku godine – razmjenjivali smo poruke, često bismo se čuli telefonom – ali pred novogodišnje praznike, sve su agencije (a ja sam tad radio u Reutersu) pozivali kolege iz drugih kompanija na svečane partije, i tad bi se sreli, razmijenili informacije o tome što se u njenom, i u mome životu u međuvremenu desilo.

Jednom sam je pitao:

"Crtaš li?". A ona je rekla:

"A, ne. Ja sam samo jednom nacrtala tebe i napravila grešku, pa sada u tvome društvu moram objašnjavati svoje umjetničke sklonosti. A njih zapravo i nemam."

Sjećam se, jednom smo skupa išli na vikend u Ocean City, ostali na plaži koliko je njoj trebalo da uđe u ocean, tad ju je zapljusnuo val, iza kojeg nije ostao trag vode, nego pijeska koji je voda dizala s morskog tla, pa se ona zaputila do tuša, oprala pješčani trag s tijela i zaputila se do prvog restorana. Ostatak vremena proveli smo u istom restoranu i, uglavnom, raspravljali o američkoj politici. A kad smo se na kraju vikenda vraćali u D.C., sjećam se, insistirala je da posjetimo malo mjesto koje se zove Berlin, jer je tamo snimljen neki film u kojem glume Julia Roberts i Richard Gere, iz nekog razloga njoj vrlo važan.

Nakon toga, naši su životi krenuli odvojenim tokovima, sve rjeđe smo se viđali. Ja sam počeo otkrivati boljetice na rubu starosti, a njoj je nevolju donosio oštar feministički jezik. (Govorila je: "Ja moram biti muško, da zaštitim svoja prava.") Mijenjala je poslove.

Zadnji put, sreo sam je u junu 2015. godine, sjedili smo u Starbucksu i pili kafu. Počela je raditi za Kinesku televiziju i tražila od mene da joj sastavim spisak važnih kineskih pisaca. Sjećam se da sam, na taj sastanak, donio dvije knjige. Moj prvi izbor bio je Bei Dao, koje je na engleski preveo Eliot Weinberger. Pjesme. I nakon toga se više nismo viđali. Ja sam se, uskoro, vratio u Sarajevo. Ovdje sam već pet godina, a početkom maja, u moj Messenger je stigla poruka.

Hillary: "U Lisabonu sam. Riješila sam, krajem mjeseca, doći da vidim tvoj grad, Sarajevo, i da vidim tebe."

Ja: "Mora da se nešto strašno u tvome životu dogodilo kad si odlučila doći na kraj svijeta, u moj grad. Ja više nisam onaj isti. Ali je narasla moja želja za razgovorom s drugima. Nestrpljiv sam da mi ispričaš šta se sve događalo s tobom."

Hillary: "Ja sam odlučila pobjeći iz Trumpove zemlje i preselila se u Lisabon. Napunila sam dovoljno godina za ranu penziju i napustila posao. Sad se navikavam na mirniju kulturu, učim portugalski na pjesmama Pessoe i romanima José Saramagoa, ide sporo, odvikla sam se od učenja, ali gdje god dođem, uvijek ima neko ko govori engleski, pa sve svoje probleme lako riješim."

Ja: "Javi kad dolaziš. Čekam te i radujem ti se."

Hilly je stigla 23. maja u Sarajevo i iznajmila sobu u nekom hotelu na Ilidži. U tom trenutku ja sam bio u Tuzli. Često boravim tamo, a budući da ne vozim već neko vrijeme, između gradova me prevozi takstist, Irfan.

Sutradan me je vozio u Sarajevo. Dogovorio sam s njim da, dan kasnije, u hotelu pokupi Hilly i doveze je u restoran Park Prinčeva gdje sam je već čekao.

Pretvorio sam to u ritual. Svaki put kad me posjete prijatelji iz inozemstva odvedem ih tamo na večeru, tako da isprate prelazak dana u noć.

S terase restorana se širi panorama na grad u kotlini, iznad nas šumi uspinjača za Trebević. U toku dana, to je ugodan pogled na austrijski grad, a kada počne da se smrkava, upale se prva svjetla i krenu da se oglašavaju mujezini sa svih džamija u gradu, Sarajevo počne sličiti Damasku. Znam da to kod mojih prijatelja proizvede isti dojam zbunjenosti i privlačnosti. Lijepo je Sarajevo.

Irfo je Hilly doveo do mog stola na terasi restorana i otišao. Jedno vrijeme smo šutjeli, ona je gledala koliko sam se promijenio, i ja sam gledao koliko se ona promijenila. Vidio sam razočaranje na njenom licu.

Gledala je u moje šake načete reumatoidnim artritisom i prvo njeno pitanje je bilo:

"Crtaš li?"

A ja sam ponovio njen odgovor koji je ona meni rekla kad sam je pitao: Crtaš li? Rekao sam:

"Ne, crtanjem se ja nikada nisam ozbiljno bavio, ja sam samo jednom nacrtao tebe i napravio grešku, tako da sada u tvome društvu moram objašnjavati svoje artističke naklonosti, kojih zapravo i nemam."

"Ja i danas čuvam tvoj portret mene", kaže.

"Imam ga uramljenog na zidu svoje sobe u Lisabonu."

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.