Savez kolumnista | Osman Softić: Šta donose priznanja Palestine?
Nakon dvije godine izraelskog genocida u Gazi i kontinuirane represije i etničkog čišćenja nad Palestincima okupirane Zapadne obale, koju vrše jevrejski ilegalni doseljenici i izraelske snage sigurnosti, lideri šest zemalja, Francuske, Andore, Belgije, Luksemburga, Malte i Monaka, najavili su priznanje palestinske države.
Piše: Mr. Osman Softić, za portal Radiosarajevo.ba
Ranije je to učinio i anglosaksonski trio, Australija, Kanada i Velika Britanija. Zašto su neke zapadne zemlje baš sada odlučile priznati Palestinu i šta bi to moglo značiti za palestinski narod?
Lagani petak u Sarajevu: Šetnja gradom, kafa na Baščaršiji i miris ćevapa
Da li će ovo priznanje pomoći da se zaustavi genocid u Gazi i postigne dogovor o obustavi izraelske agresije te obnove davno zaustavljeni pregovori o miru u ovom turbulentnom dijelu svijeta, da li će to spriječiti egzodus Palestinaca iz Gaze? To su neka su od pitanja na koje je nemoguće dati decidan odgovor.
Radi se o koordiniranom djelovanju utjecajnih evropskih i zapadnih zemalja. Kanada i Australija nisu evropske, ali su članice političkog Zapada. Samo priznanje državnosti Palestine ima prije svega simbolični, a manje suštinski značaj. Da, radi se o činu priznavanja, ali ne i "činu oslobađanja Palestine", kako to komentiraju neki palestinski naučnici. Ne radi se ni o odluci o zaustavljanju genocida. Nažalost, ne.
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Simboličan čin
Ipak, čak i da je u pitanju samo simboličan čin, priznanje dakako treba pozdraviti kao mali, ali važan korak ka podršci na putu samoopredjeljenja Palestine, iako Izrael neće tek tako odustati od okupacije i kontrole cijelog teritorija historijske Palestine i šireg područja regije na kojem izraelsko vodstvo ne krije da želi uspostaviti tzv. veliki Izrael (Eretz Yisrael).
Međutim, spomenuta simbolika može imati i negativne dugoročne reperkusije iza kojih mogu stajati i nečasne namjere. Pokušat ću objasniti zašto.
Od 7. oktobra 2023, izraelski napad na Gazu izazvao je jednu od najkatastrofalnijih humanitarnih kriza u novijoj ljudskoj povijesti. Ali, genocid koji od tada do danas čini izraelska vojska (IDF) omogućile su, pored Sjedinjene Američke Države (SAD) i evropske zemlje, pružajući političku, vojnu, diplomatsku, finansijsku i drugu vrstu podrške i zaštite izraelskom režimu.
Zoran Milanović: Država Palestina nije nikakva nagrada, a Hamas je plod izraelskih tajnih službi
Genocid u Gazi se nesmanjenim intenzitetom nastavlja uprkos sveobuhvatnoj globalnoj solidarnosti običnih ljudi širom svijeta s Palestincima. Štaviše, Izrael je čak intenzivirao agresiju, ubijanje, rušenje i izgladnjavanje u Gazi, i to baš u momentu priznavanja Palestine od nekih država.
Podrška genocidu
Uz nemilosrdno bombardovanje i masovno raseljavanje, izraelski ekstremistički režim vodi sistematsku kampanju izgladnjivanja. Potvrđeno je da su "pragovi gladi" već pređeni u Gazi, a široko rasprostranjena pothranjenost i bolesti dovode do porasta smrtnih slučajeva koji se jednostavno mogu spriječiti.
Radi se o genocidnoj namjeri s pomoću višestrukih metoda i koordiniranoj izraelskoj strategiji genocida sa ciljem raseljavanja i uništenja Palestinaca.
Na zločine Izraela i tragediju Palestinaca teško da može biti dovoljan odgovor samo priznanje Palestine, a kako stvari sada stoje, pored humanitarne pomoći, to je jedini korak koji su evropske zemlje do danas poduzele, suočene s genocidom u kojem su i same saučesnice.
Zašto sada?
Zapadne zemlje već dvije godine pružaju bezuslovnu podršku izraelskom režimu i omogućavaju njegovu nekažnjivost, uprkos nalazima specijalne Komisije UN-a i pravnom mišljenju Međunarodnog suda pravde (ICJ) i odlukama Međunarodnog krivičnog suda (ICC), kao i nalozima za hapšenje izraelskih zvaničnika osumnjičenih za genocid.
Evropske države i SAD odbijaju implementirati odluke međunarodnih sudova!
Radi se o očitoj paralizi međunarodnog poretka i potpunoj diskreditaciji multilateralnih institucija o kojim ovisi normalno funkcioniranje međunarodnog poretka.
U takvoj situaciji, dakle, rastapa međunarodnog sistema, postavlja se pitanje zašto sada i koji politički ili strateški interesi pokreću ovaj val priznanja? Šta znači samo priznati palestinsku državu na papiru, a ostaviti potpuno netaknutim strukture okupacije, aparthejda i genocidnog režima koji je za njih odgovoran?!
Ovdje se historijski kontekst ne smije zanemariti. Povećani angažman za priznavanje palestinske države datira iz 2011., nakon izraelskog bombardiranja Gaze 2008-09. Palestinska uprava se tada našla u dilemi jer je ideja o rješenju konflikta po modelu dvije države bila zapala u krizu, bez izgleda za obnavljanjem mirovnog procesa započetog u Oslu 1993.
U nedostatku ozbiljne i održive strategije, Mahmoud Abbas, koji predvodi autokratsku Palestinsku upravu, koja nema izborni legitimitet već više od 15 godina i koja služi kao izraelski instrument za ublažavanje sistema okupacije na bazi tzv. sigurnosne koordinacije (obaveza Palestinske uprave da spriječi otpor Palestinaca izraelskoj okupaciji), koja i sama vrši represiju nad Palestincima koji pružaju i najblaži oblik otpora Izraelu, pokrenuo je kampanju priznavanja.
Politički teatar
Dakle, priznavanje Palestine ima nekoliko ciljeva: spašavanje diskreditirane Palestinske uprave pranje savjesti zapadnih zemalja zbog podrške genocidu, manevar da se izbjegne suočavanje s odgovornošću i obavezama sprječavanja genocida, kreiranje okolnosti za normalizaciju odnosa i priznavanje Izraela od strane značajnih muslimanskih zemalja poput Saudijske Arabije i Indonezije i drugi motivi.
Palestina pozdravila priznanje od još šest zemalja: Ključni korak ka pravednom miru
Palestinska uprava, iako korumpirana za Zapad i za većinu arapskih i muslimanski, prihvatljivija je kao partner, jer se njenim jačanjem eliminira Hamas koji zbog dokazanog otpora Izraelu uživa podršku velikog broja Palestinaca.
Uloga Palestinske uprave kao tranzicijskog mehanizma ka državi, koju je generirao Oslo process iz 1993. odavno istekla je.
Abbasova autokratska klika želi projicirati političku relevantnost i povratiti kredibilitet u očima Palestinaca koje je davno izgubila. Ona pokušava pripisati zasluge za priznanje Palestine svojim naporima (kolaboracionističkom odnosu i koncesijama na štetu otpora) čime, takođe,r želi marginalizirati Hamas.
Stoga je više nego očigledno je da zapadne zemlje spašavaju Abbasa i njegovu upravu od totalne irelevancije.
Dakle, ta strategija koristi i Palestinskoj upravi i evropskim državama. Iako može izgledati paradoksalno, priznanje donekle, usudio bih se reći, čak odgovara i Izraelu!
Benjamin Netanyahu se retorički protivi priznanju, ali to je dio obmane i taktika izraelskog režima. Netanyahu zna da priznanje Palestine nema suštinski značaj, pogotovo što iza tog priznanja ne slijede konkretne mjere sankcioniranja Izraela i prisiljavanja režima u Tel Avivu da okonča genocide, okupaciju i sistem apartheida.
Izrael neće dozvoliti konsolidaciju palestinske države sa stvarnim suverenitetom i odbrambenim kapacitetima niti će pristati da Palestinci imaju slobodu samoopredjeljenja i na pravo povratka prognanih. Radi se o političkom teatru jer najnovija serija priznanja neće potaknuti na iskrenu međunarodnu akciju.
Palestinska uprava nema kontrolu nad granicama, zračnim prostorom, prirodnim resursima i teritorijem. Priznanje je ograničeno na okupirani entitet pod izraelskom kontrolom i moglo bi čak spriječiti stvarno samoopredjeljenje palestinskog naroda.
Palestinci žele mir
Simbolično priznanje predstavljeno je kao odlučan i hrabar čin spremnosti na konfrontaciju s Izraelom što u suštini nije. Radi se o političkom teatru koji se uklapa u širu strategiju Izraela koja podrazumijeva slabljenje Palestinaca koje se želi primorati pregovaraju o sitnim mrvicama, pod uvjetima nametnutim od Izraela. Izrael je izgubio narativ ali raspolaže brutalnom silom koju zapadne zemlje nisu spremne zaustaviti.
Protivljenje američkih i izraelskih zvaničnika priznanju palestinske države od strane američkih saveznika i teatralna histerija Trumpove administracije i Netanyahuove prijetnje Evropljanima, obični su performans za svjetsku, arapsku i muslimansku javnost.
Za SAD i Izrael više je nego prihvatljiva opcija da se genocidu u Gazi evropske zemlje suprotstavljaju ceremonijalom priznavanja a ne ozbiljne akcije.
Palestinska uprava, pritom, pokušava povratiti relevantnost kako bi osigurala kontrolu nad palestinskim političkim diskursom i Gazom, ako to Izrael dozvoli. Abbasova uprava želi kontrolirati palestinsku demografiju uprkos odsustvu političke podrške Palestinaca njenoj oportunističkoj politici. Većina Palestinaca želi mir, zaustavljanje genocida ali strahuje da je ovo još samo jedan pokušaj slabljenja otpora izraelskoj okupaciji.
Radi se o diplomatskoj fikciji jer, priznanje kodificira narativ o kolonijalnoj fragmentaciji historijske Palestine na geografske i političke enklave a ne prati ga uvođenje sankcija Izraelu i zahtjevi režimu za demontiranjem okupacije i aparthejda.
Zaštita Izraela od odgovornosti za genocid ostaje neupitna. Priznanje će možda omogućiti lakši pristup međunarodnim forumima, ali neće izjednačiti diplomatske šanse. Države nisu ravnopravne u globalnom anarhičnom poretku.
Je li ovo prevara?
SAD, će sa svojim pravom veta, i dalje osigurati da Izrael ne bude pozvan na odgovornost, a Palestinci neće moći pregovarati sa pozicije pariteta sa Izraelom, čak i nakon novih priznanja. Palestina ostaje kolonizirana, a Palestinci okupirani narod, suočen s genocidom u Gazi i prijetnjom od genocida na Zapadnoj obali.
Umjesto zaustavljanja genocida i izgladnjivanja, u velikoj mjeri omogućenog od strane zapadnih država koje priznaju Palestinu, radi se o optici i fokusu na simboličnoj dodjeli državnosti marionetskoj upravi koja nema niti administrativne ingerencije nad teritorijem pod okupacijom.
Ni jedna država nije spremna ozbiljnim djelovanjem suprotstaviti se izraelskom kršenju međunarodnog i humanitarnog prava, već nastavlja djelovati u okviru zastarjelog i prevaziđenog, davno delegitmiziranog tzv. bliskoistočnog mirovnog procesa, koji i dalje dominira diskursom o Izraelu i Palestini.
Na konferenciji o rješenju palestinsko-izraelskog sukoba po modelu dviju država, mantra je koju su Saudijska Arabija i Francuska uporno ponavljale u UN-u, u julu 2025. Tvrdnja da postoje "dvije strane" u sukobu prevladavajući je okvir i u izjavama generalnog sekretara UN-a, Antonia Guterresa.
Mantra o jedinom održivom rješenju po modelu dvije države, gdje Izrael i Palestina koegzistiraju jedna pored druge u miru i sigurnosti, je iluzija koja se u protekle tri decenije pokazala kao obična prevara.
Kao da je u pitanju spor između jednakih. Pritom se i dalje zanemaruje stvarnost okupacije, aparthejda i brutalne izraelske agresije i genocida. Nema spomena o kolonizatoru i koloniziranom.
Nema priznanja agresora i žrtve. Ova lažna ekvivalencija ne samo da je iluzorna već je i opasna politička prevara. Unatoč tome, zapadne sile ostaju u zoni komfora, neutralnosti i lažne simetrije. Pritom, nastavljaju štititi Izrael od pravnih posljedica i odgovornosti.
Sve dok postoji uvriježeni narativ o postojanju "dvije strane u sukobu", izraelska nekažnjivost će se nastaviti, a genocid će vjerovatno eskalirati.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
O autoru
Osman Softić je diplomirao na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu New South Wales u Australiji. Bavi se istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.