Sabina Ćudić: Žene po Dejtonu vs. žene oko nas

Piše: Sabina Ćudić, za radiosarajevo.ba 

Jutarnju kafu na poslu pijem sa Sabinom Ćehajić-Clancy. Sabina je doktorica nauka iz političke psihologije, te jedna od svjetskih eksperata/ekspertica u oblasti kolektivne odgovornosti. Osnivačica je i direktorica Balkanskog instituta za izučavanje konflikta, odgovornost i pomirenje, te šefica Odsjeka političkih nauka na univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology. Pričamo o pokretanju magistarskog studija i knjigama Nicole Krauss.

Nakon kafe sa Sabinom odlazim u kancelariju, koju dijelim sa Belmom Ramić-Brkić, Jasminkom Hasić-Telalović, Alicom Pandžo i Sabinom Gadžo, doktoricama nauka, eksperticama u oblasti informacionih sistema i kompjuterskih nauka i profesoricom engleskog jezika. Sabina Gadžo je šefica odsjeka engleskog jezika na našem univerzitetu, jedna od najboljih bh. lingvistica i prevoditeljica, i osnivačica Asocijacije studenata Univerziteta Cambridge u BiH. Sabina simultano govori o istraživačkim projektima, vodi telefonski razgovor, piše e-mail i ugovara naš izlazak. Nakon što pripremim predavanje, odlazim u amfiteatar gdje je me u generaciji od 13 studenata i studentica, čeka 11 mladih, pametnih i ambicioznih studentica političkih nauka.

Na povratku kući, često odlazim na ručak sa Belmom Šarančić, strogom profesoricom harmonike na Muzičkoj akademiji, koja se upravo vratila iz Italije gdje radi specijalizaciju, ili Amilom Karačić, mojom bivšom najboljom studenticom, trenutnom koordinatoricom u Međunarodnom republikanskom institutu i fudbalskom eksperticom. Možda srećem i razgovaram sa Džanom Pinjo, vrsnom glumicom i asistenticom na Akademiji scenskih umjetnosti, koju bih rado angažovala u vlastitom filmu, ili odlazim u shopping sa Enom Šahović, analitičarkom revizorske kuće PWC, trenutno na magistarskom studiju iz Informacionih sistema na London School of Economics. Na ulici rado prolazim pored jedne od najboljih Evropskih filmskih redateljica, Jasmile Žbanić, ili srećem Lenu Stefanović, veselu, talentovanu dizajnericu sa diplomom prestižne londonskog Central Saint Martins Koledža za umjetnost i dizajn, a sa kojom razmijenjujem stranu štampu (domaću ne čitam, jer na naslovnice gotovo isključivo stavljaju žene koje su sjekirom ubile muža, krezube voditeljice protesta podrške Ratku Mladiću, ili žene žrtve medijskog linča zbog odabira partnera).

Po povratku kući provjeravam mail i razgovaram sa mojim bliskim prijateljicama, Džejlom Međedović, koja je na doktorskom studiju iz umjetne inteligencije u New Yorku, a trenutno na stažiranju u Microsoftu, i Aidom Mehonić, bivšom olimpijskom pobjednicom iz fizike, koja je upravo odbranila svoj doktorat u Londonu.

U večernjim satima se možda družim sa Selmom Spahić, ili gledam jednu od njenih predstava. Selma, pored toga što je vjerovatno najtalentovanija, obrazovanija i društveno najangažovanija pozorišna redateljica u BiH i šire, je također koordinatorica Future Mess programa (koji nam u Sarajevo dovodi neke od najuzbudljivijih savremenih pozorišnih komada), i jedna od najtvrdoglavijih igračica pantomime.

Na večere često odlazim kod nepresušnog izvora energije, Merise Hasić, kompjuterske programerke i majke dvojice malih dječaka, koja svakodnevno kuha isključivo organsku hranu, šije, plete i zajedno sa njima ručno izrađuje igračke, ili u posjetu mojoj mami Senadi Ćudić i neni Sidiki Šarančić. Stalnu brigu o nepokretnoj majci Senada kombinuje sa punim radnim vremenom, graciozno, sa stilom i humorom, na isti način na koji je odgajala dvoje djece u ratnom Sarajevu.

Kada su braća moje nene, za razliku od nje, krenula u školu, ona je sama naučila da čita i piše. Nakon gubitka muža sa 27 godina, provela je život sama odgajajući troje djece i obrađujući 75 duluma zemlje u istočnoj Hercegovini. Jednom prilikom, kada mi je seljanin iz neninog sela pokušavao dočarati neninu sposobnost, rekao je: “Ma šta da ti kažem, Sidika je mogla sve što i muško!” Kakav neambiciozan kompliment, pomislila sam.

Moj prosječan dan obilježen je sa najmanje 20 fantastičnih žena. Ko su žene koje obilježavaju vaš dan?

One su najbolje čuvana tajna ove države. Jer kada pogledamo strukturu vlasti u Bosni i Hercegovini, primjećujemo da naše efikasne državne institucije izgledaju ovako: Predsjedništvo BiH - 100% muškaraca, Vijeće ministara BiH - 100% muškaraca, Predstavnički dom BiH - 90% muškaraca, Dom naroda BiH- 87% muškaraca, Narodna skupština RS-a 80%, Parlament Federacije BiH - 79% muškaraca, i tako dalje, i tako više.

Da li bi žene neminovno bile bolje od muškaraca na ovim pozicijama?

Ne neminovno, iako bih se mogla vrlo uspješno upustiti u zasebnu raspravu zašto bi gore spomenute žene, zajedno sa ženama koje vi poznajete bile bolje, obrazovanije, sposobnije, elokventnije, pravednije predsjednice, ministrice, poslanice. Ali sasvim je sigurno da ne bi neminovno bile gore od postojećih.

Promatrajući statistiku zastupljenosti (što je naša dejtonska deformacija) dolazimo do zaključka da su jedina grupa suštinski preglasanih, nadglasanih, minoriziranih (ako postoji majorizacija, onda mora postojati i minorizacija?), sistemski diskiminiranih – žene. One koje su većina u državi, Federaciji, RS-u, u sve i jednom kantonu i opštini, u svim dijelovima i nivoima države - osim vlasti. Jer Bošnjaci, Srbi i Hrvati imaju svoju državu, entitete, kantone, domove naroda, vitalne nacionalne interese, kvote, ustavom zagarantovana prava i vječni monopol nad javnim, medijskim prostorom i diskursom.

Sejdić i Finci imaju svoju presudu Evropskog suda, koja uvjetuje evropsku integraciju BiH. Žene u BiH imaju brkate predstavnike koji zastupaju svoje interese.

O Autorici: Sabina Ćudić je umjetnica fotografije, publicistkinja i profesorica na 'Sarajevo School of Science and Technology', a njen foto blog možete pratiti ovdje.