Sabina Ćudić: O odlasku i ostanku u Sarajevu

 Piše: Sabina Ćudić

U posljednjih nekoliko godina postala sam poluprofesionalni promoter povratka i dolaska u Sarajevo. Do te mjere, da sam ove godine na ručku u Washingtonu uvjeravala svog američkog prijatelja koji živi u tom gradu i radi za Svjetsku banku, da sa porodicom preseli u Sarajevo (u kom nikada nije bio). Ubrzo mi je, na moju veliku radost, stigao e-mail u kom se pomalo raspitivao o mogućnostima zaposlenja u Sarajevu i međunarodnim školama za njegovog sina.

Ipak, moja uža specijalnost su prijatelji i poznanici koji razmišljaju o odlasku iz Sarajeva. Moja procedura za njihovo izliječenje polako postaje rutina. Prvo ih iznenadim riječima podrške, kao što su “Sve znam, i ja razmišljam na sličan način!” Zatim dodam nekoliko “opštih mjesta” kao što su nacionalizam, prljavština i neizvjesnost (kako bi uspostavili zajedničku polaznu tačku i izgradila povjerenje kod žrtve mog zadatka). Strateški idem dalje, i ponudim personalizovanu pohvalu odluke, za odabir baš te zemlje u koju žele zauvijek odseliti. “Ah znam onaj osjećaj kada izađes na ulicu u New Yorku i osjetiš slobodu da budeš ono što želis biti a ne što se očekuje od tebe” (ne znam šta tačno ovo znači, ali djeluje), ili “Naravno da je Evropa bolja opcija. Engleska/Danska/Švedska nudi mir, dostojanstvo i stabilnost koju američki način i stil života ne mogu ponuditi. Pogotovo za djecu.”

Nakon što izgradim “siguran prostor” u kom oni mogu nesputano da kude Sarajevo, te brane i hvale svoju odluku (često uvjeravajući sami sebe dok sam ja tu samo neophodni privid publike, kako ne bi naglas pričali sami sa sobom), polako i samouvjereno počinjem odašiljati tanke ali precizne strijele sumnje koje tjeraju sugovornike na preispitivanje vlastitih argumenata za odlazak. I tu, kada nastane stanka i uzdah nakon njihovog strastvenog izlaganja, ležerno spomenem kako dakako, za one kojima su porodica i prijatelji važna, nemaju drugog izbora no živjeti u Sarajevu.

Prije nego li i uspiju otvoriti usta da se usprotive, nastavim o neizmjernoj kvaliteti odnosa koji imamo sa našim porodicama, trajnoj nemogućnosti da uvjerimo naše mame da ne želimo i treći tanjir njihovog sataraša, o zdravoj atmosferi i okruženju za našu sadašnju i buduću djecu. O spontanim i čestim okupljanjima prijatelja bez kojih “ja ne bih mogla živjeti”, ali Bože moj, eto očito postoje ljudi koji mogu zamisliti život bez prijatelja, i ja tu njihovu odluku poštujem (lažem). Razgovor začinim podsjećanjem na naša druženja u ratnom Sarajevu (“Sjećaš se prstena koji smo napravile od gelera?”); zatim subverzivnom pohvalom sistema (“Sjećaš se kada te je policajac zaustavio kod Mostara, i kada je saznao da nemamo novca da platimo kaznu, dao nam pet maraka!”) i anegdotama iz komšiluka (“Ne znam, ali ja ne bih mogla bez moje stare komšinice koja gotovo svako jutro otvori vrata i kaže “Nećeš valjda takva u grad.”)

Nakon ovih emotivnih ucjena, počnem govoriti o cijenama vrtića u inostranstvu, stopi razvoda, broju dana godišnjeg odmora, globalnoj financijskoj krizi, stambenim kreditima na sedamdeset godina, proporcionalno uporedivim zaradama u Sarajevu (hodajući sam zavod za statistike o negativnim pojavama u Americi i Zapadnoj Evropi). Svjesno se poslužim logičkim greškama kao što su “Istina, mi imamo nacionalizam, ali oni imaju rasizam!” (jer bi nam od te spoznaje kao trebalo biti lakše). Razgovor završim sa neobaveznim, “Naravno, ti znaš najbolje”.

Doživljavala sam te razgovore kao svojevrsnu akupunkturu, kojom liječimo taj opaki virus koji pogađa mlade, obrazovane, sposobne i ambiciozne ljude, i čini da požele trajno napustiti BiH. Ključ uspjeha za ovu proceduru je da strastveno vjerujete u ono što govorite. Ja vjerujem, ponavljam ja sebi. Ali počinjem se pitati sa kojim pravom uvjeravam svoje prijatelje i prijateljice kada nam se protivnički argumenti rugaju sa svih strana. Mirnodobsko Sarajevo se ruga ratnom Sarajevu koje je zapravo nudilo veću nadu.

Svaki dan kada prođem pored sedam kontejnera smještenih direktno na uskom, nezaobilaznom trotoaru u mojoj ulici, iz kojih nerijetko kulja dim, poželim zatvoriti oči i zamisliti se u švedskom selu. Dobra strana kontejnera je što se oni vrlo lako mogu izmjestiti. Loša strana ljudi je ta da ih je jako teško uvjeriti da se kontejneri trebaju izmjestiti. I naravno, ti kontejneri su samo mali simbol krupnijih problema u našoj zajednici: protraćenih sredstava koja su bila namijenjena za izmještanje i nadkrivanje kontejnera, što nas dovodi do zloupotrebe budžeta, namještanja tendera, korupcije, primitivizma i bahatosti lokalne vlasti, pa sve tako do državnog vrha. Također su podsjetnik da za stanje naših haustora, ulica, kontejnera, parkova, pa čak i škola, ne možemo kriviti Dayton, Dodika, pa čak više ni rat. Već sami sebe. I to nam ne prija. Ako ćemo pak čašu promatrati kao polu-punu, onda je to i dobra strana situacije u kojoj se nalazimo. Ta obvezujuća spoznaja da se park i školsko dvorište mogu očistiti, urediti, te, što je najvažnije, održavati i osigurati. Ne radi se o razbijanju atoma. Radi se o umjerenoj količini zdravog razuma, odlučnosti, strategije i velikoj količini borbe protiv apatije.

Anketiram građane i građanke Novog Sarajeva sedmicama. Pitam ih šta im smeta, i koja riješenja oni predlažu. Nudim im opcije. Da li je to prljavština, bespravno parkiranje, nedostatak trotoara, bespravno izgrađeni objekti, bahata lokalna mafija. Da li žele snažniju eko policiju, biciklističke staze, efikasniji rad općinskih inspekcija? (“Zar one postoje?”, kaže jedan mladić.) Oni često sliježu ramenima, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla ma, kao da žele reći ono što mi je jedna starica prije nekoliko dana rekla “Sve mi smeta, a istovremeno mi više ništa ne smeta, odustala sam…” Nije li to definicija apatije? Ali i znak ogromnog uspjeha onih na vlasti. Postigli su da u beskrajnoj šumi stvari koje nam smetaju, više ne vidimo pojedinačno drvo. Ne vidimo odakle početi. I onda se gotovo panično hvatamo za gore navedene argumente. O porodici i prijateljstvu. I privatnoj sferi. Jer u javnom prostoru nam ne ostaje mnogo. Trudimo se što brže proći pored zapaljenih kontejnera i gladnih pasa lutalica kako bi što prije došli kući i utješili se domaćim satarašom. I govorili sebi kako je upravo tu, sa porodicom i prijateljima, unutar četiri zida, najljepše.

Prelazeći raskrsnicu sa mojim trogodišnjim bratićem, na putu ka Vilsonovom šetalištu pored nas prozuja jarko žuti motor kroz crveno svjetlo. Pita me trogodišnjak: “A što on ovako vozi? Kada padne, plakat’ će.”

“Ne znam, ali znaš li ti da Švedska ima jednu od najvećih stopa krađe bicikala u Evropi, a?”, odgovaram ja spremno, preventivno ga uvjeravajući da ostane. Jer računam na njega, da zajedno sređujemo ulicu.