Sabina Ćudić: Medijske vijesti kao turbo-folk hitovi

Piše: Sabina Ćudić

”Dodikovi predizborni kopači po leševima” (Bosanski Barometar. Historija – Historičarima, Srbija – Srbima. DANI. Br. 679. 18.06.2010. str. 21.,) ”degutantno korumpiranim ministarskim stilom” (Fokus. Gavrilo Grahovac. DANI. Br. 677. 27.05.2010.) , ”š**ci u parlamentu” (Šupci u parlamentu. DANI. Br. 664. 05.03.2010. Str. 47.), ”kauri u toj skupštini” (Rovovska borba. SLOBODNA BOSNA. Br. 710. 24.06.2010. Str. 80.), ”dugo smo čekali kada će se podževeljati (...) pa sada kada se to desilo nismo sigurni što su se podžapali” (Isto), ”osnovni krivci što smo u govnima jesu naše televizije”, (Isto) ”ta impotentna čeljad” (Moj Haški dnevnik – Legitimni ciljevi i sredstva. SLOBODNA BOSNA. Br.710. 24.06.2010. Str. 8.), “radi li se o kriminalcima, hohštaplerima, parazitima, idiotima, zombijima, manijacima” (Sedmi dan - Šta je Šangaj Federaciji BiH? DANI. Br. 673. 07.05.2010.), ”premijer koji se ponaša autistično” (Isto), “umobolnim personama”, (Ideološko bogohuljenje Vojtiline misije ekumenizma. GLOBAL. Br.75. 01.07.2010. Str.8.) ”fuj, fuj, pih” (Moj Haški dnevnik – Legitimni ciljevi i sredstva. SLOBODNA BOSNA. Br.710. 24.06.2010. Str.8.) a sve to popraćeno bezbrojnim uskličnicima i upitnicima. Čitajući citirane, nasumično odabrane junske članke najtiražnijih bh. sedmičnih listova, stiče se utisak da nam se autori obraćaju neprestano povišenog tona, žustro mašući rukama dok nam se agresivno unose u lice. Pri tome je neupitno da je inteligencija čitaoca, kao i sveukupne bh. javnosti ozbiljno podcjenjena od strane istih.

Medijsko izvještavanje kao profesionalno debatiranje

Vijesti i medijsko izvještavanje u BiH postali su svojevrsni tranzicijski turbo-folk hitovi. U namjeri da privuku što šire narodne mase, naglasak je na eksplicitnim tekstovima još eksplicitnijih naslova, čija je ”skandaloznost” direktno proporcionalna njihovoj prolaznoj kvaliteti. Poput čobanina koji neprestano najavljuje vuka, medijsko izvještavanje umjesto da animira javnost (za npr. pozivanje prozvanih političara na odgovornost, što je pretpostavljamo, između ostalog svrha medijskog izvještavanja), neprestanim pozivima na linč situaciju kao i čitaoce proglašava beznadežnim te ih kao takve paralizira.

Stoga u ovom kratkom tekstu želim predložiti ”skandaloznu” tezu: Bh. javnost je inteligentnija i ima više kriterije nego što to većina medija u BiH čini se smatra. U skladu sa tim, bh. javnost zaslužuje kvalitetniji javni politički diskurs i odgovornije i profesionalnije medijsko izvještavanje. U namjeri da odbranim ovu tezu, usporedit ću medijsko izvještavanje sa profesionalnim debatiranjem. Zašto? Profesionalna debata sa medijskim izvještavanjem dijeli naglasak na tri ključna elementa: istraživanje, argumentacija i prezentacija. Obje discipline se baziraju na određenim kodeksima, univerzalnim pravilima i etici. I konačno, medijsko izvještavanje, kao i profesionalna debata, sklono je (ne)nenamjernim logičkim greškama koje služe (ne)namjernom obmanjivanju publike.

Logičke greške u medijskom izvještavanju

Bosna i Hercegovina dakako nema dugu tradiciju nezavisnog medijskog izvještavanja, niti kulturu debate i dijaloga, ali ono što je još važnije je činjenica da tu tradiciju počinje graditi na temeljima koje ozbiljno podrivaju neprofesionalost i logičke greške koje se svakodnevno prezentiraju kao legitimni argumenti.

Iz tog razloga, pozabavimo se na trenutak najčešćim logičkim greškama u medijskom izvještavanju/javnom političkom diskursu/debati i njihovim primjerima.

1. Non sequiturs, latinska fraza koja znači ”ne slijedi” a opisuje logičku grešku gdje se rezonovanje sastoji od argumenata koji nisu relevantni za temu o kojoj se raspravlja. Drugim riječima, zaključak se logički ne bazira na ponuđenim premisama. Pa tako: „A. još uvijek drži prezime svog bivšeg muža H.M., nekadašnjeg moćnog ***-ovog načelnika Općine *****, tako da je sasvim realno cijeniti da svoj položaj direktorice duguje svom mužu.“  (GLOBAL. Br. 74. 24.06.2010. Str.8.) Činjenica da je osoba o kojoj se govori zadržala prezime bivšeg muža nije neminovno povezano sa zaključkom da svoje poslovne zasluge duguje upravo njemu.

2. Ad hominem, latinska fraza koja znači „prema čovjeku“, stoji za logičku grešku gdje se napada osoba koja je iznijela argument, umjesto samog argumenta. Tačnije, napada se ličnost a ne stav koji ta ličnost zastupa. Ad hominem argument predstavlja svojevrsnu lijenost za kritičko, logičko mišljenje i istraživanje te služi kao prečica koja je u BiH javnom političkom diskursu i medijskom izvještavanju postala sama sebi svrha. Pa tako kroj i sastav odjela, nečija visina, debljina ili veličina ušiju, postaju ne popratni već ključni argumenti u „političkoj debati”. „Dosta je politike malih mozgova i velikih ušiju“ predizborna je parola jedne od stranaka u BiH, pri čemu nije jasna korelacija između odgovarajuće politike i veličine ušiju, kao uostalom ni veličine mozga. U nizu vrsta ad hominem argumenta, neupitno najprimitivniji je onaj koji se upravo bavi nečijim fizičkim karakteristikama i gotovo je nepostojeći u medijskom izvještavanju i javnom političkom diskursu razvijenih zemalja. BiH nažalost nije jedna od njih.

3. Post hoc ergo propter hoc, što u bukvalnom prevodu znači “nakon toga, dakle zbog toga”, vrsta je logičke greške koja povezuje dva ne neminovno povezana događaja tvrdeći da je prvi prouzrokovao drugi. Primjeri post hoc argumentacije su mnogobrojni a veliki broj ih se bazira na „od kada je N.N. došao/došla na čelo, desile su se katastrofalne stvari“ pojednostavljenom načinu rezonovanja.

4. Pozivanje na masu je vrsta logičke greške gdje se argument ili stav autora/govornika bazira na pozivanju na „opšte znanje“ i/li podršku „mase“. „I ptice na grani znaju...“, „Samo neupućeni se mogu zapitati...“, „Opšte je poznato...“ česte su uvodne rečenice u medijskom izvještavanju, koje za namjeru imaju učiniti da se čitaoci/gledaoci/članovi publike osjećaju neinformisanim ili u krajnjem slučaju neinteligentim ako im nešto „toliko očito“ nije jasno te im se mora još potkrijepiti istraživanjem i argumentacijom. Pa tako najtiražniji bh. dnevni list pojašnjava pravnu (ustavnu) problematiku "po definiciji nedovoljno obaviještenom i nedovoljno educiranom puku" (O reformi ustava - Avazovi eksperti protiv BiH. DANI. Br. 657. 15.01.2010.) dok drugi list kritikujući ovu izjavu tvrdi: „Građani ove zemlje su, međutim, isuviše obrazovani, pronicljivi i talentirani da bi se mogli ovako potcjenivati.“  (Isto) I jedna i druga ocjena su suvišne, ukoliko i kada je rasprava dovoljno potkrepljena argumentima koji se tiču pravne debate a ne publike koja ocjenjuje uvjerljivost istih.

5. Pozivanje na emocije jedna je od najčešćih logičkih grešaka koje pozivaju na naklonost određenom, zastupanom stavu primarno na osnovu emotivne reakcije koju pokušavaju proizvesti. „Zaslužuje li napaćeni narod Srebrenice ovakvu vlast...?“ najklasičniji je primjer pozivanja na emocije. Slična je i personalizacija stava kroz lične priče i narative kao što su „Borili su se za svoje ljudsko dostojanstvo, pobunivši se protiv nepravedne odluke…”, te povezujuci političke odluke sa tragičnim narativima, „pa makar mi i dalje spavali na daskama, bez dušeka, posteljine, ćebadi i jastuka." Bitno je naglasiti da upotreba opisa ličnih iskustava onih o kojima se piše sama po sebi nije problematična, ukoliko služi kao potkrepa argumentu, ali ne i njegova osnova.

6. Scarecrow ili strawman argument, (što u prevodu znači „strašilo za ptice“), odnosi se na praksu preuveličavanja i/li banaliziranja protivničkog stava kako bi se isti, odnosno njegova karikatura, lakše opovrgnuo. „Nekakva nevladina organizacija iz Goražda se solidarizirala sa inicijativom...“ za svrhu ima diskreditovati stav spomenute organizacije, kvalifikacijom kao što je „nekakva“ prije no što se njen stav i iznese (ukoliko se stav u cjelosti uopšte i prezentira, što obično nije slučaj). Isto tako rečenica (u tekstu interesantnog naslova „Plaćene splačine”): „M. je jedan od suosnivača farsističkog „Ekspertnog tima Jugoistočne Evrope za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala“ u čijem radu sudjeluje i šizofreni lažov iz Moševca Dž.G. za kojeg nismo uspjeli utvrditi nalazi li se na D.-ovom platnom spisku ili svoje laži iznosi 'nako'“ nudi spektar logičkih grešaka od kojih je jedna i banalizovanje kroz kvalifikaciju kao što je „farsističkog“ ali i ad hominem kao što je „šizofreni lažov.“ Klasičniji primjer scarecrow-a je ova vrsta „argumentacije“, tj. sarkazmom obojene reformulacije tuđeg mišljenja: „Ne moraš se ti baviti politikom, ali ona će se svakako baviti tobom“, mudruje F.T. u *****. Recimo to ovako: Ne moraš se ti baviti T. ali će se on, sasvim sigurno, baviti tobom.“

7. „Slippery slope“ (klizište) je jedna od najpopularnijih logičkih grešaka gdje se tvrdi da će jedan događaj pokrenuti niz nepoželjnih lančanih reakcija, a bez da se ponudi i/li objasni logički slijed istih. Na primjer: Uvođenje zatvorenih izbornih listi bi „značilo ukidanje bilo kakve demokratije građanima prilikom glasanja i uvođenje potpune partiokratije u kojoj bi njeni lideri imali potpunu kontrolu nad zakonodavnom vlašću čime bi zaokružili svoju apsolutnu moć...sigurno je da bi se najposlušniji našli na najboljim funkcijama bez obzira na njihove profesionalne i moralne sposobnosti“, što preskače nekolicinu logičkih koraka.

Naravno, navedene pogreške samo su neke od onih sa kojima se bh. čitaoci i gledaoci svakodnevno susreću, ali limitirana prostorom pozabavila sam se samo najočiglednijim i potencijalno najnesofisticiranijim.

Istraživanje i prezentacija

Pored argumentacije, preostala dva elementa na kojima se temelje medijsko izvještavanje i profesionalna debata su istraživanje i prezentacija.

Profesionalna debata i novinarstvo imaju zajedničku praksu takozvanog „istraživanja obje strane“. Na debatnim takmičenjima učesnici naizmjenično debatuju obje strane određene teze, te se u skladu sa tim pripremaju i obavljaju istraživanje sveukupne argumentacije i dokaznog materijala, kako bi se, između ostalog, sagledala kompleksnost teme o kojoj se debatuje. Na sličan način, novinari su dužni, prilikom izvještavanja, kontaktirati prije svega one o kojima se piše, ali i ostale relevantne izvore. To nažalost vrlo često nije slučaj u bh. medijskoj praksi, pa se susrećemo sa primjerima kao što su: „Jer, kako su je opanjkavali u kuloarima, ona je diplomu pedagoga stekla na jednom od fakulteta u RS-u, i to polažući ispite uz rad.“ Neupitno je da bi kontaktiranje osobe o kojoj se piše ili ovom prilikom gotovo bilo koga povezanog sa slučajem bio relevantniji izvor od „kuloara“ koji još pri tome, prema riječima autora „opanjkavaju“.

Praksa kontaktiranja osoba o kojima se piše polako se uvodi u medijsko izvještavanje ali i tada često ima ovakav oblik: „...nije odgovorio na poziv novinara ****, ali se u dobro upućenim kuloarima može čuti njegovo objašnjenje...“ ili „...od njega lično nismo uspjeli dobiti komentar, iako je o našem pozivu uredno obaviješten. Šteta, bila je to sjajna prilika da, pored objašnjenja za nevjerovatnu samovolju, čujemo iz kojeg je razloga...“ Sasvim je jasno da bi „Gospodin/gospođa N.N. nije odgovorio/odgovorila na naše pozive za komentar“ bila kredibilnija, profesionalnija i uvjerljivija verzija istraživačkog novinarstva.

Ipak, potencijalno najopasnija praksa bh. medija jeste izuzetno slobodno shvatanje i interpretacija dokaznog materijala, pa se tako sumnje redovito iznose u potvrdom obliku (a najčešće u vidu naslova koji uključuje upitnik-uskličnik) gdje popratni tekst ne nudi adekvatan dokazni materijal. Ova pojava i njene negativne posljedice zahtjevaju da budu obrađene posebno i studiozno.

Na kraju nam preostaje prezentacija, kao treći temeljni element novinarstva i profesionalne debate, kao i javnog političkog diskursa. Ipak, za razliku od profesionalne debate, ključne odlike stila prezentacije posebice u BiH pisanim medijima su podsmijeh, cinizam, sarkazam, ironizacija, i nerijetko vulgarnost (dakako, ironizacija i sarkazam su prisutni posebno u nekim formatima debate, kakva je npr. Britanska parlamentarna debata, ali nikada kao sami sebi svrha i uvijek samo kao potpora klasičnom formatu argumenta). Kao veliki ljubitelj i štovalac Monty Paythona kao i upotrebe ironije i sarkazma u drugim oblicima usmenog i pismenog govora, spremna sam argumentovati zašto Monty Pythonovci ne bi trebali uređivati medijske izvještaje. Pa tako urednik u uvodnoj riječi bh. sedmičnog lista (a prema definiciji uvodna riječ urednika određuje i naglašava uredničku politiku i pravac časopisa kojeg uređuje) karakteriše tekst kolege novinara kao „surov“, „primitivan“, „odvratan“, i „u tradiciji sa novom bošnjačkom nepismenošću“, a pri tome autora teksta naziva „novopazarskim dilberom“ kao i „impotentnim čeljadetom“ koje za namjeru ima „otćeifiti“ i „oderati“ bilo koga. Iako ne postoji latinska fraza koja karakteriše ovu vrstu logiciranja, jedna druga riječ, grčkog porijekla je sasvim primjerena: tragikomično.

Naravno, za sve gore navedene primjedbe postoji niz drugih primjera, od kojih su neki vjerovatno i adekvatnija ilustracija onoga sa čime se svakodnevno susrećemo. Ipak, odlučila sam se za recentnija izdanja pisanih medija upravo kako bih pokazala da nije neophodno previše truda, rada niti boravka u arhivima da bi se ukazalo na očite probleme kada su u pitanju profesionalnost, nepristrasnost, istraživanje, argumentacija i stil u bh. medijima i javnom političkom diskursu.

Tekst preuzet s portala Media Centra, www.media.ba