S. Pejković: Snijeg je uvijek dobar povod za zabavu

Piše: Sanjin Pejković

[Reagiranje na tekst Emira Imamovića]

Izgleda da je opet došlo ono doba godine za vađenje Stanley Cohenove Folk Devils and Moral Panics (1972) iz prašnjavih regala. Cohenove analize društvenih prezira prema novim sferama popularne kulture – od jazza, filma, rocka, crtanih romana – danas bi se vrlo lako mogle aplicirati i na kolumdžijski strah/prezir prema internetu, koji će je li, čim padne u ”pogrešne ruke” dovesti do neslućenog armagedona.

Kjubrikovi majmuni, idioti, kreteni, polupismeni, aždaje, lupeži, glupani. Civilizovane kolumdžije ne štede riječi kad im se tastature zapjene. Liberalne ideje, nenacionalistički stavovi, alternative sadašnjim etno-kleptokratijama, sve te maske padnu kad se spomenu forumi, blogovi, Youtube, FACEBOOK!!! Eto, ni kriv ni dužan, u ovu diskusiju upade i My Space, već nekoliko godina zarastao u internet paučinu. No i Maj spejs je na neki način dokaz za glupost gaćoslikača na zimi. Valjda.

Zabrinuo se izgleda Imamović Emir za zdravlje kretena koji postavljaju klipove. I ne samo zabrinuo, razgoropadio. Pa između ostalih parola, već viđenih u Bazduljevim, Jergovićevim i Pančićevim neobrazovanim i antinijansiranim tekstovima, ode još par koraka dalje. Piše Imamović: ”Što tehnologija više napreduje, to se pokazujemo kao sve veći idioti. Ne mi u Bosni i Hercegovini, već općenito. Sreća da YouTube i internet kao takav nismo imali u ratu: izginulo bi nas tri puta više u snimanju vlastite gluposti. Onaj ko je spreman gol skočiti u snijeg dok ga prijatelj – saučesnik je preciznija riječ – snima mobitelom, samo da bi dobio svojih tridesetak sekundi slave na mreži ili nešto likeova cyber mahalaša sa Facebooka, taj bi bio u stanju 1993. kolo zaigrati na raskrisnici vidljivoj sa Jevrejskog groblja. Uh koliko bi gledatelja imao plesač kojeg, taman, kada se dobro uživio, metak pogađa pravo među oči.”

Koju posluku porati (da se, eto, poslužimo jutjubovskim citatom)? Otprilike 200 dokumentaraca je nastalo za vrijeme trogodišnje opsade Sarajeva. Ljudi su svaki dan snimali materijal od kojih je zastajao dah. Pisalo se o tome u štampi, filmovi analizirali u filmološkim knjigama. Režiseri, danas ugledni ljudi, jedan od njih i oscarovac, tad su bili hrabri tinejdžeri koji su svijetu pokazivali šta se to desava u njihovom komsiluku. Da je bogdom bilo više kamera, bilo bi i više svjedočanstava, više priča, više zabilješki. To danas s lakoćom možemo ustanoviti gledajući snimke snimane mobitelima, od ”Zelene revolucije” u Iranu 2009., preko Arapskog proljeća prošle godine i ”Occupy” protesta.

Slabo ko se u tim kritičnim momentima svrgavanja diktatura ili borbe protiv agresivne policije u USA skidao go. Youtube, blogovi, Twitter su služili za brzo slanje vijesti, za komunikaciju sa svijetom, za organiziranje.

Citirani dio je, po meni, opasan, jer između ostalog nipodaštava ono snimljeno. Izjednačavati komunikaciju preko Facebooka sa izazivanjem smrti 1993. je u najmanju ruku neukusno. Osim Keenove knjige koja je poslužila kao uvertira za Imamovićev tekst, predlozio bih par interesantnih djela, koja po mom skromnom mišljenju problematiziraju jednostrano gledanje na digitalizaciju medija, internet(e), Ju tjubove pa čak i Maj spejsove. Najinterensatnija je po meni Youtube reader (2009), internacionalni zbornik radova koji je izašao u Švedskoj od nekih hiljadu stranica, a tiče se analize medijske platforme koja je totalno preokrenula naše korištenje, gledanje,tumačenje i proizvodnju pokretnih slika. Tu je i fantastična knjižica Convergence Culture (2006) Henrija Jenkinsa, koja analizira kako se nekad oštre granice između raznih medija polako brišu, pa i naše navike konzumiranja istih. I još Digital and other virtualities (Bryant/Pollock, 2010), te Tryonova Reinventing Cinema - Movies in the Age of Media Convergence (2009).

Kolektivna spaljivanja forumaša, blogera, moralno i inteligentno internetno nepodobnih se odvija već nekoliko godina. Mnoge kolumdžije – valjda nadajući se da će se vremeplov vratiti u vrijeme Imena ruže, pa će se samo njihovi (i ničiji drugi tekstovi) objavljivati, i to samo u papirnoj formi –potpaljivali su lomače. No ne bih da pogađam ničije razloge tuđih vrijeđanja. Ono što sam htio reći je da je ružno pisati o masi kao o idiotima. Pogotovu što ta masa, koja se možda skidala u gaće ili bacala s krovova – preko interneta jelde – čita i ovakve kolumne. Na kraju krajeva, ko daje autoru pravo da sudi o nečijoj inteligenciji, misli da je inteligentno, moralno, etički superiorniji od drugih, te koristi internet (šta god to značilo) na pravi način?!

P. S. Nadam se da se kolumdžiji neće zgaditi i sedma umjetnost, ali prilažem link za jedan od prvih filmova brace Lumiere, snimljen u Lyonu 1897.

 

Snijeg je valjda uvijek dobar povod za zabavu, 1897. kao i danas, s kamerom ili bez nje. A Youtube je osim mjesta gdje samodopadljivi skakači u snijeg postavljaju klipove, i gigantska arhiva istorije filma koja nikad nije bila dostupnija ”običnim ljudima”, akademičarima, filmadžijama i inim ljubiteljima pokretne slike. Hiljade filmova, zaglavljenih i zaboravljenih u filmskim arhivima su danas napokon dobile onu pažnju koju zasluzuju, o čemu svjedoče i postupci Mosfilma, koji postavlja otprilike 5 filmova sedmično sa engleskim tekstovima u HD kvalitetu na svoju stranicu na You tubeu. Izbor je valjda kod onih koji klikaju mišem, a ne kod moralnih sudija. Dakle, Tarkovskij ili grudvanje, a zašto ne i jedno i drugo?