S ove strane Drine | Dragan Banjac: Moji susreti sa hafizom Ismetom Spahićem

Duša dobrog hafiza Spahića vratila se svome Gospodaru u noći s mubarek petka, 8. novembra, na subotu, 9. novembra. Preselio je na ahiret u 82. godini. Dženaza će biti obavljena u ponedjeljak, 11. novembra poslije podne namaza (12.30 sati) u haremu njegove Gazi Husrev-begove džamije, gdje će biti i ukopan.

Ovako je vest o odlasku sa ovog sveta divnog čoveka Ismeta Spahića najavio moj prijatelj i kolega Faruk Vele, urednik Radio Sarajeva. Razmišljao sam da, mimo pravila zanata, dopišem nekoliko rečenica na kraju njegovog teksta ali sam brzo odustao; ne bih da kvarim Farukov tekst a što god da dopišem malo je za dragog Ismeta, čoveka čija je duša valjda veća od svih sarajevskih brda i planina.

Piše: Dragan Banjac, za Radiosarajevo.ba

Sa Gospodinom Ismetom Spahićem imao sam nekoliko susreta. Jedan, valjda drugi ratni, čini mi se posebno zanimljivim, a upriličen je (5. aprila jedne ratne godine od 10:30 dva i po sahata) u Rijasetu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine (IZ BiH) gde sam tog dana sreo još jednog dragog čoveka, bivšeg zaposlenika JAT- a, Mustafu Eminefendića.

Sa hafizom Spahićem koji je u to vreme bio imam glavne džamije i zamenik reis-ul-uleme, vrhovnog poglavara IZ BiH Mustafe ef. Cerića razgovor je otpočeo gledanjem tužnih prizora mezara i stradanja njegovih najbližih. Samo jedna granata oduzela mu je tri kćeri i unuku...

"Pokušao sam ostati čovjek i uspio sam. Nisam klonuo duhom", kaže i to potvrđuje svaka njegova reč i gesta. Pita kako je samo Borba ostala verna zanatu... i zašto sam se upustio u avanturu u kojoj mogu izgubiti glavu kad sam mogao da "šećem" Knez Mihailovom...

"Imao sam dosta često kontakte sa novinarima. Ti si prvi iz Srbije s kojim razgovaram, drugi ili treći put i već smo stari znanci. Šta je sa ostalima, zašto njihove redakcije nemaju interes za istinu o sarajevskoj i bosanskoj strahoti? Ovima sa Zapada sam uvijek govorio da su oni, sa Zapada, krivi za zlo u mojoj zemlji, govorio sam im da su pustili da pojedinci vode kolo".

"Za krivce upirem prstom, ne samo u (Slobodan) Miloševića i (Radovan) Karadžića već i u Zapad, kako ti rekoh. Ne kaže džaba narodna - Nedaj štapa budali u ruku! Oni srpski narod vode u katastrofu. Gospoda na čelu je navukla kao miševi u svoje budžake, napljačkali se. Njih ne interesuje radnik u Kragujevcu".

Spahić pominje pozdrav jednoh paroha koji je iz Visokog "pobjegao na Pale". "Pozdravio te je pop Voja, pozdravi i ti njega. Možda je i njegov blagoslov bila ona granata...!"

Pravoslavna crkva "svojom šutnjom nanosi i sebi ljagu i priziva da neko i na njena vrata okači tablu. Mora se ograditi!"

"Odrekao bih se svakog svog čovjeka koji je spreman da ubije. Nije Musliman onaj ko uznemirava Muslimane oko sebe. Ubiti jednog čovjeka znači pobiti čitav svijet. Gdje su deset božjih zapovjesti..."

Ponovo pominje inostrane novinare. "Kažu da je ovo vjerski rat. Kažem im NE, ovo je agresija rat za osvajanje teritorija!"

Hafiz Ismet ističe da je, osim kuća i stanova, stradalo blizu 1.200 džamija. "Aladža, Ferhadija, džamija u Čajniču, Počitelju... nema nijedne da nije pogođena. U Sarajevu su uglavnom oštećene, neke i zapaljene. Begova, 120 granata, ali - tvrda je. Sve se da napraviti", kaže Ismet. 

"Među 200.000 žrtava u BiH, u Sarajevu je stradalo 11.500, blizu 2.000 djece... No, šta možemo. Mogli smo i moraćemo jedni pored drugih. Ne može čovjek sam i zajedništvo je bilo bogatstvo naših krajeva. Evropa je pala na ispitu i Sarajevu i u Bosni. Evropa je bila halalila Bosnu da je podijele (Franjo) Tuđman i Milošević. Mi nemamo kud, nemamo rezervne domovine. Još prije Francuske revolucije (1789. - prim. D.B.) Sarajevo je imalo ideju zajedništva. Taj duh se čak i u Šumadiji zadržao. Nažalost, običnog čovjeka niko ne pita. Nama je zlo uglavnom stizalo sa strane. Karadžić, čobanče sa Durmitora nije znao šta je civilizacija, nije ni Milošević. Kao Neron kada je Rim zapalio..."  

Spahić pominje čovekovu stalnu borbu između dobra i zla, "između đavla, šejtana i anđela". Pobijediti zlo u sebi je velika stvar, kaže. "Doživio sam tragediju, ali ne bih mogao ni pomisliti da dignem ruku na nekoga jer bih se tada upisao u zločince. Bog daje život, zašto da ga ja prekidam".

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Svaka vjera ima fundament, temelje. Jedan od temelja moje vjere je da ne smijem leći sit ako je komšija gladan. Poštujem različitost. Muslimanima je grijeh ako ne uzmu pušku da se brane. Grijeh je otići. Apelovao sam, jer tamo gdje su pobjeglo nema ni groba ni džamije."

Moramo da zaustavimo požar. Rat nisu počeli Muslimani, a Srbima je u Zenici još 1984. podijeljeno oružje. Bog će kazniti svakoga od tih ljudi. Neće spavati, progovoriće ljudsko u njima. Ne može niko mirno umrijeti ko je djevojčicu od pet godina silovao pred majkom. "Ne mrzim. Žao mi je srpskog naroda. Više niko neće spominjati Njemce kao fašistički narod. To je neko tako vješto prebacio!"

Pominjao je "duh Jalte", strah da nije sračunato da se i Srbija raskomada.

"Svim ljudima, i srpskom narodu poručujem da pokušamo da sačuvamo dušu i obraz. Ima izreka: Ko mačem sječe od mača gine, i Što budeš mislio tuđem teletu nadaj se svom djetetu. Svi smo krivi za zlo jer smo (svi) dužni da zlo spriječimo. Poslije svega spremni smo da sa svima dijelimo dobro i zlo."

"Mi nismo Turci. Mi smo, kako kaže Kulin Ban dobri bošnjaci, uspjeli smo da sačuvamo duh. Fala Bogu pravoslavna crkva u Sarajevu je uspravna. To nije slabost već vrlina, da pobedimo sebe, da se ne upišemo u zlikovce. Volio bih da sutra u Beogradu zavlada demokratija, da ponovo bude grad u kome se sve kulture prelamaju".

"Ničija nije do zore... Kako su duge zimske noći. Ovo je zimska noć".

Kasetofon je ugašen, sveska sklopljena. Sedeli smo na sećiji. Ispred nas na astalčićima kafa i sok. I nekoliko džamija napravljenih od metaka čaure (?) veličine dvadeset, možda trideset centimetara. Mahinalno sam to uzeo u ruku i zagledao. Nešto me je upitao. Odgovorio sam mu. Potom je njegova leva ruka krenula ka mom potiljku i vratu. Privukao me je u zagrljaj. Dragi Ismete, sat i po pred Tvoju sahranu ispisujem ove redove i žalim što i pored velike želje nisam u mogućnosti da se danas oprostom s tobom. U zamenu za to, zagrlio sam Te.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba