Razlog neučešća mladih u političkom životu

Piše: Mr. sc. Muharem Bajraktarević, AbrašMEDIA

U javnosti se često čuje mišljenje da mladi nisu zainteresovani za politiku, pod čim se misli da nemaju interesa da učestvuju u političkom životu, niti prate politička dešavanja kod nas i u svijetu. Nezainteresovanost za politiku znači elementarnu političku nepismenost i odsustvo volje za političkim angažmanom. Da bi se ta situacija promijenila, potrebno je razumjeti otkud ovaj fenomen, koji su njegovi uzroci i da li se uistinu može govoriti o nezainteresovanosti za politiku ili je posrijedi nešto drugo.

Ukoliko je politička participacija mladih slaba, uzroke treba tražiti u prirodi samog političkog sistema. Treba, dakle, utvrditi da li politički sistem i njegovi nosioci ohrabruju odnosno motivišu mlade da učestvuju u političkom životu, i to sa više aspekata. Jedan od njih su institucionalne mogućnosti učešća mladih u političkom životu, a drugi su posljedice, odnosno rezultati tog učešća. Dakle, s jedne strane, pitanje je da li mladi, čak i kad bi bili izrazito zainteresovani, mogu djelotvorno učestvovati u političkom životu, dok je, s druge strane, pitanje šta oni time dobijaju, a šta gube. Poseban problem je sistem vrijednosti u ovdašnjem društvu, koji mladima nameće određene obrasce ponašanja i navodi ih da svoje znanje, vrijeme i energiju koriste za ostvarenje nekih drugih ciljeva i potreba, a ne za učešće u političkom životu.

Politički sistem u BiH je zasnovan na principima elitističke posredne demokratije. To znači da se suština političkog života svodi na borbu partijskih političkih elita za osvajanje i vršenje državne vlasti. Postoji jasna podjela na elitu i masu, pri čemu, iako svi formalno imaju jednaka politička prava, samo elita je u stanju da ih koristi u punoj mjeri, dok ih masa građana može koristiti samo povremeno i djelimično. Pošto je demokratija posredna ili predstavnička, neko mora vršiti ulogu posrednika između građana i elite, odnosno onih koji vrše vlast. Taj neko su političke stranke. One, međutim, u našim uslovima još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri profilisane, pa skoro sve nastupaju kao interesne grupe, a ne kao političke stranke, u pravom smislu riječi. One nemaju jasnu ideološku orijentaciju niti političke programe, već se cjelokupna njihova aktivnost svodi na zauzimanje političkih stavova od danas do sutra, u zavisnosti od političkog trenutka, i s ciljem ostvarivanja interesa svojih lidera i svoje klijentele. Takve strukture su duboko birokratizovane i hijerarhijski ustrojene, bez unutrašnje demokratije. To onemogućava dinamičan unutarpartijski život i guši inicijativu, a do izražaja dolaze oni čija se aktivnost zasniva na pukom izvršavanju odluka partijskih vođa. Osim toga, članstvom u političkim strankama se mogu ostvariti pojedini vlastiti, uskosebični interesi, ali se ne može osmisliti i ostvariti djelatnost u širem društvenom interesu.

Političke stranke su povezane sa nosiocima ekonomske moći, a često i sa duhovnom i intelektualnom elitom, koja im pruža usluge i omogućava jaču poziciju u borbi za vlast. U takvoj situaciji, u političkoj stranci dobijaju vodeće položaje i najveći utjecaj oni koji su u stanju da obezbijede donacije od privatnog sektora, finansiranje iz budžeta ili glasove na osnovu lične popularnosti ili moći. Svi drugi su autsajderi u vlastitoj stranci i nemaju mogućnost da učestvuju u oblikovanju njene politike. Pošto mladi ljudi nisu nosioci ekonomske moći, niti pripadaju nekoj drugoj eliti, jer nisu uspjeli da obezbijede pozicije u tom društvenom sloju, nalaze se na marginama partijskog djelovanja, služeći isključivo za obavljanje manje značajnih, često samo tehničkih, partijskih aktivnosti.

Hijerarhijska i birokratska priroda i struktura političkih stranaka, kao i obaveza partijskih elita da nagrade, odnosno da se oduže onima koji su na neki način zadužili političku stranku, navodi ih da na stranačkim kandidatskim listama nađu mjesta za odane partijske kadrove, sa dugogodišnjim partijskim stažom i zaslugama za partiju, što se svakako ne odnosi na mlade ljude, jer oni, već po prirodi stvari, nisu mogli imati takve zasluge niti steći političko iskustvo. Može se, dakle, reći da sama priroda političkih stranaka bitno otežava, a u najvećem broju slučajeva i onemogućava, mladima učešće u političkom životu, pogotovo izbor na poslaničke i odborničke funkcije. Ukoliko se tu i nađu, riječ je najčešće o beskrupuloznim osobama, često neobrazovanim i neuspješnim u različitim sferama života, što šalje vrlo negativnu poruku ostalim mladim ljudima o načinu funkcionisanja i prirodi političkih stranaka.

Budući da političke stranke skoro ne žive između izbora, a da pogotovo nije razvijen svakodnevni partijski život „na terenu“, mladi ljudi nemaju mogućnost da razviju inicijativu, čak i ako su članovi političkih stranaka, niti mogu sticati potrebno političko iskustvo.

Sama priroda političkog sistema demotiviše mlade ljude da učestvuju u političkom životu. Sistem je projektovan tako da koncentriše ogromnu većinu političkih aktivnosti na političke institucije, kojima dominiraju partijske elite. Politika se kreira u vladama i parlamentima, ukoliko nije „naručena“ u neformalnim centrima ekonomske moći. Građani, pa i mladi, u takvoj situaciji ne mogu utjecati na proces odlučivanja, niti mogu učiniti bilo šta djelotvorno da postave pitanje političke odgovornosti nosilaca vlasti. Dva su osnovna razloga za to. Prvi je što pravna rješenja nisu takva da omogućavaju šire učešće građana, pa i mladih, u političkom životu, mada bi to, načelno govoreći, moglo biti riješeno, npr. garantovanjem referenduma, građanskih inicijativa, obavezom nosilaca vlasti da reaguju na aktivnosti civilnog sektora, itd. Drugi razlog je taj što naša politička kultura nije takva da motiviše širu vaninstitucionalnu djelatnost mladih ljudi.

Sljedeći razlog pasivnosti mladih treba tražiti u faktorima koji imaju svoj psihološki aspekt. To su strah, iz kojeg proističe konformizam, i potrošački mentalitet, koji opet vodi konformizmu. Strah je vezan za nizak stepen razvoja demokratije i političkih sloboda, te za odsustvo kontrole nad vršenjem vlasti, iz čega proističu njene zloupotrebe i mogućnost kažnjavanja onih koji je kritikuju ili su spremni da politički djeluju u cilju njene smjene. Strah da se ne ostane bez posla ili da se posao nikad ne dobije, strah da se ne upropasti karijera ili da se ne bude izložen drugoj vrsti šikana, spriječava mnoge mlade da se posvete političkoj aktivnosti. S druge strane, potrošački mentalitet vodi ljude ponašanju koje je individualističko, zasnovano na hedonizmu, sebičnosti, zadovoljavanju samo vlastitih potreba i interesa.

Naprijed navedeni činioci utječu na pravu pustoš u civilnom sektoru, gdje se studentske organizacije i druga udruženja koja okupljaju mlade i treba da štite njihove interese ponašaju vrlo slično političkim strankama. Ovdje se javlja vrlo veliki broj fantomskih organizacija, kojima dominiraju pojedinci koji uspijevaju da ostvare vlastite interese pod firmom aktivnosti u širem društvenom interesu. Takva udruženja po prirodi stvari onemogućavaju aktiviranje većeg broja mladih ljudi.

Tako se politička participacija mladih uglavnom svodi na formalnost. Oni se nalaze na izbornim listama ukoliko je to političkim strankama potrebno u propagandne svrhe. Oni ulaze u parlamente ili se nalaze na odgovornim položajima ukoliko pripadaju uskim krugovima partijskih elita. Institucionalni sistem i neodgovarajući pravni propisi jako otežavaju političku aktivnost mladih mimo političkih stranaka i institucija predstavničkog sistema, pošto nosioci vlasti u ovim institucijama nemaju nikakvu formalnu obavezu da razmatraju i prihvate inicijative mladih, a ne samo u praksi, već i po važećim ustavima i zakonima, su zaštićeni od svakog oblika političke odgovornosti tokom trajanja mandata.

Ovi faktori utječu i na slabu izlaznost mladih na izbore. Prije svega, oni se nalaze u situaciji da se opredjeljuju za kandidate koje ne poznaju, a koje im je nametnuo neko drugi, tj. vrhovi političkih stranaka. Drugo, mladi ne poznaju programe političkih stranaka, niti ih mogu poznavati, pošto ih političke stranke ne predstavljaju u izbornim kampanjama. Treće, ukoliko se programi i prezentuju u vidu uopštenih parola, mladi zaključuju da nema suštinskih razlika između političkih stranaka. Četvrto, česta je parola „svi su oni isti“, zasnovana na poslijeratnom iskustvu sa svim političkim strankama, koje su se smjenjivale na vlasti, a često ulazile u koalicije, pri čemu su rezultati njihove vladavine bili isti. Stoga mladi reaguju tako što apstiniraju. Ovo razočarenje političkom elitom je jedan od glavnih razloga njihovog odbijanja da učestvuju na izborima, osim ukoliko nije riječ o drugim razlozima koji imaju veze sa naglašenim individualizmom ili ličnim osobinama pojedinaca.