Radnička borba - tema za svaki dan u godini

Piše: D. Marjanović za Advance.hr

Prvi je Maj, dan međunarodne radničke klase, dan sjećanja na ubijene radnike u Chicagu 1886., ali prije svega dan osvrta na aktualni položaj radnika u zemlji i svijetu. Razloga za "proslavu" već godinama nedostaje, a naročito ove godine. Položaj radnika u Europi sve je lošiji, a na istoku kontinenta se po tko zna koji put okreće radnika protiv radnika kroz nacionalizam i politiku.

Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.

No, u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. Svo ovo vrijeme bilo je jasno da će to biti najveći problem. Progresivni ideali temelje se na tome da se kreće prema naprijed, a mnogi to doživljavaju na način da se mora krenuti naprijed i kada je riječ o postojećim modelima koji su se u povijesti pokazali neučinkoviti.

I u pravu su! Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe. Danas i dalje govorimo o "propasti socijalizma" u Europi, takva terminologija postala je najveća artiljerija zagovaratelja kapitalizma i slobodnog tržišta.

No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas. Njemačka Nacistička stranka punim nazivom se zvala "Nacional-Socijalistička Njemačka Radnička Partija", mada nije bila ni socijalistička ni radnička. Danas pak imamo države koje u svojem nazivaju nose pridjeve "demokratska", recimo Sjeverna Koreja se punim imenom zove "Demokratska Narodna Republika Koreja".

Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, ali to definitivno nije bio socijalizam, bar ne ono što bi socijalizam trebao biti, propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam. Možda je teoretski besmisleno govoriti o "putu prema socijalizmu" kada se sam socijalizam definira kao "put prema komunizmu", tj. besklasnom društvu.

No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio "socijalizam" jer je bio neučinkovit.

Oslobodilački model socijalizam nije niti pokušan, a kada su se i javile takve tendencije one su bivale brutalno ugušene od strane nove vladajuće klase, nomenklature koja je za sebe tvrdila da je socijalistička, ali taj najveći korak nikada nije planirala poduzeti. Bez koraka naprijed krenulo se u korak nazad, a koraka nazad je svima donio kapitalizam i beznađe - nekima instant, a nekima nakon perioda nacionalističkih sukoba koji su imali za cilj silom oteti ono malo kontrole iz ruku radničke klase.

Danas imamo zanimljivu situaciju na prostoru Istočne Europe gdje se radnici žale na kapitalizam kao na neko "okrutno novo vrijeme" u kojem se cijene samo gramzljivost, pohlepa i druge anti-ljudske vrline. Inovativnost? Poduzetnost? Jesu li to te pozitivne vrline koje će probranim pojedincima osigurati put do materijalnog blagostanja? Samo ponekad, ali rijetko, puno prije će napredovati neinovativan igrom slučaja rođen u gornjoj klasi s većim pristupom kapitalu.

Vrijeme jest okrutno i razina izrabljivanja je ogromna, ali vrijeme nije "novo" - ljudski vijek je relativno kratak, no da je malo duži mnogi bi shvatili da ovo nije nikakvo novo vrijeme, već povratak na staro. Pa i na ovim prostorima, kapitalizam je već postojao i tragedije su bile slične kao i danas - prezaduženost, izrabljivanje radnika od strane kapitalista, izbacivanja na ulicu, bahate banke.

Da li je tzv. "socijalizam" 20-og stoljeća, odnosno državni kapitalizam, bio bolji za radnika? Itekako! Zato i imamo i dan danas toliko nostalgičara ne samo na prostoru bivše Jugoslavije već diljem Istočne Europe. To se jasno vidi i danas u kontekstu pobune stanovništva na istoku Ukrajine gdje na pojedinim skupovima crvene zastave i sovjetski simboli često i dominiraju nad ruskim nacionalnim trobojnicama.

No, ako je bivši sistem za radnika i bio bolji, nije opstao nigdje u Europi. Zašto? Zato jer fundamentalna revolucionarna logika nigdje nije primjenjena. Teško će mase prihvatiti anarhističke ideale i postojeći sustav preko noći zamijeniti besklasnim društvom, ali ako socijalizam mora postojati kao "prijelazni period", on mora biti implementiran na način da povratak na staro postane nemoguć. To se ne čini zastavama, parolama, spomenicima i beskonačnom "revolucionarnom" literaturom - samo je jedan korak bitan i samo on može zakočiti sve oblike revizionizma: radničko preuzimanje kontrole nad sredstvima proizvodnje. Oni koji se naježe od spomena teorije "diktature proletarijata" neka ju slobodno nazovu "radnici odlučuju bez gazdi" ako hoće, jer radi se upravo o tome. Hijerarhija u pogonu, korporaciji, obrtu, uredu ili tvornici je jedna stvar, postojanje gornje klase koja ubire profit od rada ljudi ispod je nešto sasvim drugo.

Radnici imaju svo znanje, inovativnost i sposobnost sami upravljati onime čime već i upravljaju. Oni i samo oni, a ne kojekakvi partijski organi ili centralistička vlast. Kada bi radnici sami držali sudbinu u svojim rukama branili bi je životom i nikada se ne bi više ponovile one poznate izreke "ne mogu oni mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi".

Naravno da smo daleko od takvog rješenja koje je u svojoj suštini ekstremno jednostavno. Ali zašto smo toliko daleko? Zato jer je to utopija? Ne, već zato jer o tome uopće ne razgovaramo. Radnici troše dane i dane pitajući se "što da radimo?", umjesto da sa svojim drugovima i drugaricama počnu otvoreno razgovarati o mogućnostima, jer što kada "voda dođe do grla"? Hoćete li se povući iz svijeta? Tražiti sreću negdje daleko? Gledati ćete kako spasiti sebe i svoje najbliže?

Svi bi se voljeli spasiti, nitko se mirno ne pušta tragediji, pa opet svakog dana svjedočimo kako cijele obitelji završavaju na ulicama, kako radnici preživljavaju od kante smeća do kante smeća. Pojedinačnog spasa nema, to je prava utopija, a ne priče o oslobođenju od ugnjetavanja.

Novi izbori uvijek dolaze, uskoro će izbori za Europski Parlament. Izgleda kako su radnici nepopravljivi optimisti, uvijek se potajno nadaju da će neki novi zaokret situaciju promijeniti na bolje. Što su dobili od europskih socijal-demokrata? Ništa, samo još veću bijedu, patnju i bol. Sada se spremaju "kazniti" iste dajući svoje glasove desničarskim strankama, hoće li ih one spasiti? Nipošto! Cijeli politički spektar je na ovaj ili onaj način kontoliran od strane dominantnog ekonomskog modela koji će postajati za radnika sve okrutniji.

Radnici ništa neće uspjeti dok su razjedinjeni. Stupanje u razne organizacije također im neće donijeti jedinstvo - jedinstvo nije u imenu ni u organizaciji, jedinstvo je u spoznaji da otpor može postojati samo kao kolektivna borba, a svaki napad na svakog radnika je i napad na taj kolektiv.

Radnička klasa miruje, ne vodi klasne ratove, ali vladajuća kapitalistička klasa nikada ne miruje - klasni rat vode svakog dana, svakog trenutka. Bez prestanka se ratuje protiv radnika koji još uvijek zbunjeno promatraju svoju tragediju, ne uzvraćaju udarac jer nisu ni svjesni svoje klasne pripadnosti, no ona je preduvjet svih poteza otpora. Kao pojedinci koji nisu klasno osvješteni ne samo da ne mogu ništa, već će biti korišteni kao vojnici protiv sebe samih, protiv vlastite klase.

Koliko će još napada radnici trpiti prije nego uzvrate udarac? Koliko će još trebati vremena proći prije nego postanu svjesni da su im rješenja doslovno na dohvat ruke i kada će doživjeti katarzu spoznaje da je jedini način spašavanje sebe, svojih bližnjih, svoje djece i svih drugih, preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinom, tj. preuzimanje kontrole nad sistemom koji sada radi samo protiv njih?

Diljem Europe napadi na radnika će se nastaviti, a tim napadima vladajuća kapitalistička diktatura gura samu sebe u propast jer spoznaja i klasna osvještenost svakim danom postaje neminovni ishod.

Radnici nikada neće prihvatiti neo-robovlasništvo kao definitivnu novu stvarnost, prije ili kasnije će odustati od naivne ideje da će se situacija sama od sebe promijeniti na bolje, jer neće, ne može, svakim danom na snazi je klasni rat u kojem ih se nastoji dodatno obespraviti.

Danas je Prvi Maj, dan kada bismo morali promišljati o ovim temama jer one se tiču naše kolektivne egzistencije. Ali ne samo danas, već svakog dana u godini.

Put u bolju budućnost je moguć, on nije zarobljen u okovima beskrajnog "salonskog" teoretiziranja. Ujedinjenje 99% ljudi pod klasnim barjakom nije utopija, to znaju svi elementi izrabljivačkog stroja i zato i dan danas neumorno šire propagandu defetizma i beznađa, ali jedinstvo protiv nepravde je koncept star koliko i ljudska svijest te se sigurno neće ugasiti u ovom trenutku.

Ta šansa postoji i u najtežim vremenima, a što vremena budu teža i ta šansa će postajati sve važnija. Vremena jesu teška, ali imajmo uvijek u vidu da nismo u beskonačnoj tami bez izlaza, nađimo u tome razlog za borbu, nađimo u tome snagu da uvijek koračamo samo naprijed, stoga drage drugarice i drugovi, od srca vam želim sretan Prvi Maj!