Praznik u Sarajevu

Da su Sarajevo pokrili magla i smog - znamo. Da je ovo vrijeme otkazanih letova na sarajevskom aerodromu - i to znamo. Da u ovo vrijeme pred Božić i doček Nove godine Bosanci i Hercegovci putuju, neko prema BiH da vidi svoje, neko u neke druge države, ali s istom namjerom - i to znamo.

Piše: Nataša Gaon-Grujić za Radiosarajevo.ba

Ja sam jedna od onih koji pred Božić putuju da bi se opet osjećala djetetom, putujem kod tate. Tih sedam dana koliko provedem s njim ponovo sam dijete, jer samo roditelj bez obzira na to koliko godina imaš, a ja ulazim u 45., zadrži isti roditeljski brižni odnos kao kada smo bili mala djeca. Vjerovatno zbog toga što roditeljima nikada dovoljno ne odrasteš. Lijepo je čuti roditeljska pitanja: „Jesi li gladna?“; „Da li si lijepo spavala?“ Ali neću vas gnjaviti s mojom porodicom, vratit ću se na putovanje.

Na putu prema Francuskoj uspjeli smo uloviti jedan dan bez magle i otputovati. Na sarajevskom aerodromu gužva, ali osoblje ljubazno. Pitaju nas koja nam mjesta u avionu najviše odgovaraju, žele nam sretan put, usput malo neobavezno popričaju s vama.

U Francuskoj nam je bilo lijepo, nema magle i smoga, ima lijepih sela s lijepim kućama, sređenim dvorištima, bogatim ukrasima kojim se dočekuju praznici. Neznanci te pozdravljaju na ulici sa - Bonjour – (Dobar dan), a mi uzvraćamo istim pozdravom.

Sve vrijeme našeg boravaka provjeravamo vijesti, najviše s aerodroma i gledamo u crvene iksiće uz letove uz koje stoji – otkazan. Ipak, krećemo kući, nekako ćemo se već vratiti. Stižemo u Basel. U Baselu, na aerodromu, osoblje nije ljubazno kao u Sarajevu. Obraćamo se djevojci koja sa strašnom mukom govori engleski. Na naš prvi pokušaj razgovora ne gleda u nas, diže kažiprst u zrak, kao neki znak prijetnje, uz rečenicu: “Just a moment“.

Ja sam, onako ženski, odmah primijetila, da joj samo na tom prstu koji je bitno podigla, nedostaje crveni nokat – plastični. Iz Basela stižemo u Istanbul, iz Istanbula putovanje nastavljamo prema Zagrebu; iz Zagreba s izgubljenim prtljagom, autobusom krećemo za Sarajevo. Ipak, prije autobusa s još dvadeset ljudi u redu, čekamo da prijavimo izgubljeni prtljag. Naravno, razgovor je neizbježan. Počinješ obično razgovor pomalo tupavim pitanjem na koji unaprijed znaš odgovor: „I vi ste trebali letjeti za Sarajevo, pa vam se izgubio prtljag?“

- Jesam, jebi ga, nije mi do mojih stvari nego mi je u koferu poklon za dijete, a nisam ga vidio tri mjeseca!
- Baš mi je žao, nastavljam razgovor
- I meni jaranice, kako ću sada bez poklona?
- Čim ne bude magle, poslat će nam kofere u Sarajevo, ne brinite se.
- Ma znam, ali ja ga sada neću obradovati, e vala ne znam šta ću?!
- Zato će se obradovati što vas vidi, Vi ste bitniji od poklona, pokušavam nekako ublažiti situaciju.
- Da samo znaš kako se on meni obraduje!
- Vjerujem vam, i sjeo mi je istog trena Trebević na srce i počeo gnječiti dušu, iz čiste sebičnosti pomislih - zašto ga išta pitah...

U autobusu ista lica kao s aerodroma, svi putujemo za Sarajevo. Odmah su se svi raspričali, pričaju iz koje destinacije putuju, kome putuju, oni stariji vade fotografije djece iz novčanika, mlađi pokazuju fotografije ali na mobitelima. Stižemo na granicu s Hrvatskom. Izlazimo svi iz autobusa i s pasošima čekamo na pasošku kontrolu. Prilazim onoj „šubi“, dajem pasoš uz pozdrav: „Dobra večer“. S druge strane - tišina. Prvo čuješ poznat zvuk graničnog pečata, a onda se samo iz one iste „šube“ pojavila ruka, a u ruci moj pasoš.

I shvatiš, po ko zna koji put, da je naša zemlja - zemlja dobrih, otvorenih ljudi. 

Za nekoliko minuta smo na bosanskohercegovačkom graničnom prijelazu. U autobus ulazi policajac: „Dobra večer, ja ću uzeti vaše pasoše, da se ne mrznete napolju. Jeste li se umorili?“ i to je znak da smo došli u Bosnu i Hercegovinu. Poslije je policajac dao sve pasoše pomoćnom vozaču, on čita naša imena, a mi se, kao đaci u školi, javljamo i preuzimamo dokumenta. Imena izmiješana, kako se samo znaju u BiH izmiješati.

Nastavljamo putovanje, kroz autobuski prozor gledam kuće. Kuće bez fasade. Kuće bez ograde na balkonima. Na prozorskim staklima vidi se odsjaj šarenih ukrasnih lampica koje u jednoličnom ritmu mijenjaju boje. Vozimo se po krivudavim cestama, prati nas ne tako gusta magla. Vozač je odmah podesio radiostanicu s narodnom muzikom, dovoljno tihom da ne razumiješ tekst, a dovoljno glasnom da čuješ sintisajzer, ali, ipak, ja znam bliže smo onome što zovemo kuća.

Dva puta samo pravili pauzu, prvu u motelu, drugu sam prespavala. Sada su se već svi iz autobusa dovoljno zbližili, piju zajedno kafu, čaj. Vozači su naručili pljeskavicu i kiseli kupus. Muzika je pristojna, konobar u motelu prijatan. Na zidu je veliki TV, a na TV-u film. Prepoznajem Al Pacina, prepoznajem i film. Al Pacino motivira svoj ragbi tim. Taj motivacijski govor više puta sam slušala u sklopu poslovnih prezentacija, a glasi: „Ili igramo kao ekipa, ili će nas rastaviti. Centimetar po centimetar, akcija po akcija, dok nismo gotovi. Sada smo u paklu, gospodo. Vjerujte mi. I možemo ostati ovdje i pojesti govna, ili možemo izboriti naše mjesto pod suncem...“ i kao nikada ranije ove riječi su se uklopile u sliku Bosne i Hercegovine i putnike iz autobusa za Sarajevo; ljudi što se spajaju sa svojim porodicama i stižu im bez poklona, svi sa svojim pričama... I shvatiš, po ko zna koji put, da je naša zemlja - zemlja dobrih, otvorenih ljudi. Shvatiš da nam treba malo, samo ti dragocjeni centimetri koje nikako da ostvarimo. Obuzela me neka radost, ali i neka tuga, njih dvije se u Bosni, a Boga mi i u Hercegovini, ne razdvajaju.

Došli smo kući. Grlim djecu i kažem: „Pokloni su negdje, ali doći će“, a moja kćerka čupava i topla iz kreveta progovara: „Samo neka ste vi došli“, a ja zamišljam onog čovjeka iz autobusa zagrljenog sa svojim sinom. Praznik je u Sarajevu.

Sretna ti Nova godina, Bosno i Hercegovino, a valjda će i političari shvatiti, koliko nam malo treba ili ćemo i sljedeće godine, što bi rekao Al Pacino - pojesti govna!