Potvrda, gledanje, plavuša i Miloje

Piše: Boris Bajić

Jutro je. Kiša je. Brijem se, valja se. Izlazim. Auto. Vozim se. Dolazim. Zgrada. Ulazim.

Dobar dan, nazovem. Dobar dan, uzvrati. Potvrda, treba mi. Broj, uzmi si. Uzimam: dvjestotri. Na redu je: tri'es'pet. Čekanje. Spavanje. Buđenje. Zovu me. Vrijeme je. Prilazim. Broj? Predajem. Gužva ga, baca ga. Srce – steglo se. Trebate? Potvrdu. Za šta? Za to. Ne izdajem. Rekli su mi. Slagali su. Čekao sam. Žao mi je. Ne vjerujem. Šta da radim? Idi tamo. Tamo? Tamo! Gledam je. Gleda me.

Auto. Vozim se. Zaustavlja me. Prozor: otvaram. Dokumente? Predajem. Ime? Piše sve. Svjetla? Vidi se. Pojas? Gre'ota je. Moram, zakon je. Ljudi smo. Ganem ga. Češka se. Radiš li? Pomalo. Gdje? Tu i tamo. Čiji si? Ne znaš ih. Kazna, presudi. Koliko je? Puno je. Piši, naće se. Na čast, pita me? Ne dam, princip je. Gledam ga. Gleda me.

Nastavljam. Vozim se. Pojas – vezan je. Kazna? U džepu je. Pravda: zadovoljena.

Zaustavljam. Izlazim. Zgrada. Ulazim. Dobar dan, kažem ja. Pauza, odgovara. Potvrda, insistiram. Pauza, briga ga. Šta sad, pitam ja. Sjedi tamo, smaram ga. Čekanje. Vrijeme je! Prilazim. Može sad, žurim ja? Telefon, razgovara. Tetka je, izgleda. Za zdravlje je upita. Hvala Bogu, dobro je. On? Isto je. Krsta? Bole ga. Proći će, i Stevu je. Sačekaj, kaže joj. Šta si treb’o, pita me. Potvrdu, kažem ja. Kod kolege, odgovara. Gleda me. Gledam ga.

Prestrojavam se, gužva je. Guram se, briga me. Čuvar interveniše. Na kraj, zapovjeda. Veći je, pišaj ga. Na začelje odlazim. Ispred mene neki gad. Polu čovjek – polu smrad. Čekamo obojica. Minuta kao godina. Završio je, sad sam ja.

Brko, kezi se. Na pločici: MILOJE. Pozdravljam te Miloje! Odpozdravljam, pobratime. Drago mu, znamo se. Ne zna tačno odakle. Potvrdu trebam ja. Žuta ili zelena? Meni treba zelena. Plaća se, izvještava. Platiću, jebi ga. Žiro račun taj i taj. Daj, ne zajebavaj? Od aprila žiralno, izjavi pomirljivo. Banda, procjenjujem. Lopovi, potvrđuje. Vidimo se, Miloje. Živ mi bio, pobratime. Čuvar se osmjehuje. Gledam ga. Gleda me.

Doček pored auta. U plavom je spodoba. Vaš, upita? Tehnički, odgovaram. Zbunjen je, primjećujem. Crkveni, objašnjavam. Ne vjeruje, čini se. Boris, svečano. Mirza, ravnodušno.

Nastavljam. Vozim se. Pojas – vezan je. Kazna? Komada dva. Zgrada, staklena. Zaustavljam. Izlazim. Plaćam parking. Ulazim.

Klimam glavom. Portir me otpozdravlja. Stajem u red. Onaj kraći – od moguća dva. Moj red stagnira. Jebi ga, sudbina. Šalter se približava. Dođoh na red – plavuša.

Uplatnicu? Pruža mi. Diskretno se izvinjava. Ustaje. Polako se udaljava. Stislo, izgleda. I to se dešava. Ispunio. Nema je. Vidim je. Vraća se. Stala je. S portirom razgovara. Ako, ako – mlada je. Vrijeme radi za mene. Dolazi. Sjeda. Uplatnicu razgleda. Napetost u zraku. Klima glavom potvrdno. Bez ijedne greške. Zadovoljna je mojim radom. Srce mi k'o Rusija. Unosi u računar. Dajem novac. Vraća kusur. Nije dobro. Kažem joj. Zbunim je. Šta je sad, misli se. Vidim – mrzi me. Provjerava. Preračunava. Dodaje razliku. Gleda me. Gledam je.

Auto. Nema kazne. Nema Mirze. Život ponovo dobija na smislu. Parking karta je dobra investicija. Zadovoljan sam sobom. Nastavljam. Vozim se. Pojas – vezan je. Kazne? I dalje dvije. Zaustavljam. Izlazim. Zgrada. Ulazim.

Miloje? Nema ga. Kraj je radnog vremena. Čuvar me izvještava. Drugi. Manji. Sutra dođi, predloži. Od osam rade, kaže mi. Do čet'ri, nastavlja. Vidim, piše ti kraj uzglavlja. Psujem ga. Može mi se. Veći sam. Gleda me. Gledam ga.

Veče je. Vedro je. Potvrda? Nemam je. Zašto? Bosna je.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo sa njegovog bloga.