Harijevo putešestvije po Super Mjesecu: Od zabavnog parka do supermarketa

Piše: Sanela Lindsay, Harijeva mama

Harijev um funkcioniše po principima koji su nama nedostupni i nerijetko jedan korak ne iza, već ispred tipičnog razmišljanja, a u retrospektivi, kad se sve posloži, sve se pokaže potpuno logično. Problem je u tome što rijetko kad nešto od toga što je u njegovoj glavi može riječima izreći i na taj način komunicirati s okolinom. Nakon što je sve prošlo i Hari je pronađen, shvatila sam da je on otišao tamo gdje je htio, nakon što mi nismo mogli razumijeti gdje želi ići. Kao neko ko voli da crta i stalno posmatra stvari, ima izraženu vizuelnu memoriju koja mu je pomogla da šmugne iz kuće, ali i da preživi izlazak u vremenu koje je bilo potrebno da ga se pronađe.

Osim crtanja, DVD-ova, kompjutera i interneta, Hari voli da posjećuje kafee, kina i zabavne parkove. Htio je, ustvari, da proba novootvoreni Sunnyland. Mi nismo imali pojma da on već zna za taj park, iako nam je on već dugo govorio da želi ići UP(gore) kad god bi šetali, pisao često "Park prinčeva" (jer je to jedina svjetleća reklama na toj strani, za koju je on zaključio da je naziv zabavnog parka kojeg je u tom dijelu grada primijetio iz auta, spuštajući se prema gradu). Zaključivši da ga niko neće tamo odvesti i vjerovatno pod uticajem i potaknut svjetlošću supermjeseca te večeri ponedjeljka 14. oktobra, odlučio je da prvom prilikom šmugne iz kuće dok su s njim bili punoljetna sestra i brat. Oko 17 sati našao je čak dva potrebna ključa, otključao jedna nova i jedna stara, sporedna, vrata koja većina ljudi kojima smo te ključeve davali nisu mogli otključati. Po jaknu se nije vraćao, jer je znao da će ga neko iz kuće primijetiti i vratiti...samo je iz praonice uzeo stare kroksice i izletio s njima i u džemperu. Popeo se kroz mahalu na tranzit i odmah do svijetlećeg znaka restorana. Nakon što je ušao u restoran, malo se poigrao sa tipkama  na klaviru (na zaprepaštenje konobara koji su nam o tome kasnije pričali)...i vidio da nema zabave u blizini, ponovo je sišao na tranzit, a zatim se popeo uz Širokaču na Sunnyland, idući u pravcu staklene građevine koju je već prije vidio. Tamo je sjedio u jednom od vozila rolerkostera, stražar ga je vidio i pustio da ode nakon što je malo posjedio i vidio da nema ništa od vožnje. Naknadno nam je stražar rekao da jednostavno nije znao za potragu (a to što je Hari bio u kroksicama i džemperu mu, valjda nije bilo neobično). Hari se, zatim, spustio kraticom do parka na Vracama, gdje ga je ponovo neko vidio, ali nije uspio zaustaviti, ali nam je ipak pomoglo da malo suzimo područje potrage. Prativši samo osvjetljenu ulicu, išao je prema svjetlima, sve krajem ceste, jer je to već naučio. Ipak, na takvoj udaljenosti se moglo desiti da malo zakorači prema sredini i da ga neko auto udari. Idući prema većim svjetlima i Dobrinji, morao je preći nekoliko semafora, što je također naučio stalnim vježbama prilikom šetnji. Ipak, mogao se negdje i zbuniti i preći preko crvenog svjetla. Prošao je, vjerovatno i pored pasa lutalica kojih se sve donedavno užasno plašio i još uvijek je malo nesiguran s njima. Imao je sreću da njegova nesigurnost nije izazvala strah i napad nekog od čopora. Imao je i sreću da se u trenutku nije dezorijentisao i odlutao u neki mračni sokak, negdje sjeo i zaspao, smrznuvši se preko noći. A imao je i sreću da nije naišao nikakav kombi koji pokušava odvesti djecu. Puno ga je sreće pratilo na tom dijelu puta.

Došavši najzad do Dobrinje, opet se nije zbunio, Dobrinju je poznavao, jer je tamo išao u ljetnu školu. Odmah je prepoznao dio naselja u kojem je bio...bio je blizu Konzuma, kojeg voli kao i sve druge velike prodavnice, između ostalog i zato što ima veliki crveni svijetleći znak kojeg često nacrta. Iako je temperatura bila veoma niska, zbog stalnog kretanja, debeli džemper koji je nosio i kroksice su, očigledno, bile dovoljne.

Ušao je u Konzum, pregledao prodavnice i kad je, najzad, osjetio umor, odlučio je da ode do parkinga i sjedne u neko od auta. Vidio je srednjovječnog muškarca kako ulazi u auto sa dvoje djece, ušao je i on. Kad mislim o tome zašto je izabrao baš njega, sve mi se čini da ni to nije bilo slučajno, jer se na kraju ispostavilo da je ta osoba policajac u civilu. Iako je auto u koje je ušao bilo civilno, moguće je da je policajca "odao" neki detalj, vidljiv samo Hariju, i da je on tako odlučio da je upravo to osoba koja će ga vratiti kući. Policajac nije u prvi mah znao o kome se radi, ali nakon što se upitao sa zaštitarom Konzuma, zaključili su da se radi o djetetu za kojim se traga, što su onda potvrdile i kolege iz policijske uprave.

Tako sam i ja dobila informaciju, tri sata nakon što je Hari otišao. U trenutku kad sam saznala, bila sam sa još mnogo ljudi na Vracama, jer je to bilo posljednje mjesto na kojem je viđen. Prije toga sam upregla svu snagu i koncentraciju da vozim što pažljivije i pri tom sa kćerkom obiđem što veće područje, od Ilidže do Darive,  tražim Harija i ostavim u svakom osvjetljenom javnom objektu kontakt. Policiju, gorsku službu spašavanja, facebook, portale, taksije smo obavijestili uz pomoć prijatelja već nakon pola sata od Harijevog izlaska. Iako je užas čučao u uglu mog srca, držala me misao da Hari, i pored ogromnog deficita u komunikaciji, ima dovoljno sposobnosti da preživi i da ga ovaj grad, sa svim ljudima koji su odmah izašli da ga traže, neće ostaviti da prenoći napolju i umre od hladnoće. Samo povremeno bi se pred mene pojavila slika koju ne mogu ni da prepričam i od koje bih sva potonula, ali majčinski instikt za spašavanjem svog djeteta bi uvijek prevladao. Sav užas neizvjesnosti koji je čučao ta tri sata, oslobodio se tek u trenutku kad sam saznala da je nađen. I sama sam bila preneražena da je to ono što se desi kad se sazna dobra vijest nakon jezive neizvjesnosti. U stvari isti razarajući osjećaj kao i kod ogromne tuge, jer je moraš pustiti da izađe iz tebe da bi tek onda osjetila sreću. Nikom se ne desilo!

O svemu ostalom ste već čuli, sastali smo se u Konzumu, gdje su ga već svi pazili, i osoblje i njegovi učitelji i prijatelji, poznanici...Hari je izgledao kao da je bio u šetnji, pomalo zbunjen što su svi došli, ali sretan. Slijedi nam učiti ga kako da to više nikad ne uradi. Kako ima avanturistički duh, sretno nam! Hari nije jedino dijete u Sarajevu koje ima potencijal da odluta, u EDUS-u ih imamo puno. Zato je bitno što prije uspostaviti, u saradnji s MUP-om, sistem praćenja ove djece uz pomoć GPS-a, čim se za to steknu tehnički uslovi i prije slučaja odlutalog djeteta sa ne ovako sretnim krajem.

Dotad, zahvaljujem se svima koji su nam pomogli da nađemo Harija- policajcu Sadrudinu Hodžiću i radnicima Konzuma Dobrinja, te svim onima koji su učestvovali u potrazi: EDUS-u i Facebooku, koji su prvi objavili vijest, MUP-u KS i i P.U. Starog grada, Gorskoj službi spašavanja, Sarajevo taxiju, portalima Klix i Radio Sarajevo, nastavnicima i roditeljima EDUS-a i Mjedenice, prijateljima, poznanicima, a posebno svim onim dobrim i dragim, a nepoznatim ljudima koji su skupa s nama nama tražili Harija kao svog rođenog.

Mogu slobodno reći - cijelo Sarajevo je spasilo Harija. Hvala, drago Sarajevo!