Peti dan: Čvarci za vegetarijance
Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih recimo sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu.
Piše: Branko Đurić Đuro
2. Juni ČVARCI ZA VEGETARIJANCE
Danas smo išli na Ponikvu. Tamo su se preselili Tanjini roditelji kad su se penzionisali jer žele da žive u prirodi. To je u stvari selo Dobovec kod Ponikve koja je kod Šentjura koji je pored Celja. Nešto kao ono - iza sedam gora iza sedam mora.... Jožica i Edi su veseli da nas vide.
Još veseliji su, čini mi se Miki, Ibro i Pinga. To su naši kućni ljubimci pas, mačka i svinja. Obično ih ostavimo na čuvanje Tanjinim roditeljima kad putujemo negdje ili kad imamo neku veliku gužvu. Miki maše repom i skače po nama, Pinga rokće i gura me njuškom u cjevanicu a Ibro, najveći cooler od njih, se pravi kao da i nismo došli. Ipak znam da je veseo jer žmirka, on tako pokazuje ljubav.
Pinga je najviše vezana na mene jer sam ja bio njena “mama” kad je došla kod nas prije skoro godinu dana. Sad je to već veeeelika cura. Danas je pogotovo velika i vuče stomak po zemlji, jer kod Jožice i Edija ona nema ograničenja za hranu. Obično provali u kokošinjac, tako da njuškom digne vrata iz štoka, i pojede zalihu hrane koje kokoške imaju za mjesec dana. Prilično je bolan ovaj njen pozdrav (njuška u cjevanicu). ali razumijem da me je poželila.
Jožica napravi (preobilan) ručak i teško prihvati kad ne pojedem i šesti tanjir matevža, repe ili ajdovih žganaca. Iako zna da sam vegetarijanac, uporno mi nudi kobasice, piletinu, čvarke.... u stilu: “Pa to nije meso, uzmi slobodno.” Na kraju ručka ona mi za rođendan pokloni malu šivaću mašinu.
Važim za nekoga ko se
bavi sa hiljadu stvari i odrastao sam s bakom koja je bila šnajderica i čak sam
kod jednog prijatelja, kad sam došao u Ljubljanu, učio da šijem (dupli pastpul mi je uža specijalnost),
ali imam osjećaj da neću baš maksimalno iskoristiti ovaj poklon.
Četvrti dan: Hepek
Treći dan: Cazzo
Drugi dan: Planovi za prošlost
Prvi dan: Čovjekov najbolji prijatelj, krevet
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.