Osman Zukić: Bog je jedan, a ja sam šehid

Piše: Osman Zukić, Školegijum

Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini kaže da svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, te dodaje da jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja. Prethodno stoji da je jedan od općih ciljeva obrazovanja omogućavanje pristupa znanju kao osnovi za razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi.

Da li se u bh. obrazovnoj praksi poštuje ovaj i niz drugih dokumenata, porovjerit ćemo na primjeru udžbenika Vjeronauke za sedmi razred osmogodišnjeg obrazovanja (autori: M. Omerdić, F. Kalajdžisalihović; recenzenti: M. Slatina, I. Palić, M. Ćatović; El-Kalem, Sarajevo, 2006.).

Nastavnim planom i programom za sedmi razred osmogodišnjeg obrazovanja predviđeno je da zadaci nastave vjeronauke budu sljedeći: da se sa učenicima obrade islamske dužnosti u cjelini, od šehadeta do hadždža, s tim da se detaljno obrade zekat i hadždž; da se učenici šire upoznaju s temeljnim principima islamskog vjerovanja – imanskim šartima; da se učenici upoznaju sa hidžretskim kalendarom i načinom muslimanskog računanja vremena; da se upoznaju sa značajnim datumima iz islamske povijesti, zatim odabranim mubarek danima i noćima; da se učenici upoznaju s pojmom grijeha i stavom islama prema griješenju. Posebno ukazati na opasnost od velikih grijeha i poučiti ih načinu i smislu pokajanja.

Od uvoda, pa nadalje…

Već u drugoj uvodnoj rečenici ovog udžbenika piše da su tragovi petostoljetnog postojanja islama na ovom podneblju evidentni i blistavi, da bi se poentiralo kako UNESCO-va skrb i zaštita nisu spriječile vandalizmom zadojene agresorske vojnike da unište ljepotu kakva je bila Ferhadija džamija i Arnaudija džamija u Banjoj Luci, Karađoz-begova džamija u Mostaru, Emin Turhan-begova džamija u Ustikolini, Aladža džamija u Foči i na stotine drugih kojima se divio svijet (podvukao O. Z.).

Kako će dijete sa saznanjem o vandalizmom zadojenom agresorskom vojniku, koji je uništio i stotine drugih džamija kojima se divio svijet koristiti znanje kao osnov za razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi, kako se zakonom nalaže? Postavlja se pitanje zašto se učenici ne upoznaje s ljepotom i dobrotom? Zašto se umjesto slika lijepih građevina daje informacija o zlu? Zašto zlo prije dobra, ako je zadatak i načelo svake religije – dobrota? S kojim programskim zadatkom iz nastavnog plana i programa je u skladu informacija iz uvoda, o rušenju džamija? Najzad, zašto se učenici ne bi upoznali i sa ljepotom budustičkih hramova, katoličkih i pravoslavnih crkava, i drugih mjesta gdje se slavi Bog?

U narednom pasosu uvoda piše da se ne stidimo svoga imena, porijekla, vjere, tradicije i običaja, već da na sve to budemo ponosni te da znamo cijeniti i najmanju našu vrijednost i otkrivati sve moguće smislove ljepote u onome što je naše i što mora ostati naše. Dalje se nastavlja s: oni narodi koji nisu svjesni sebe i svega onoga što ih čini posebnim u krugu drugih naroda suočavaju se s neizvjesnošću budućeg.

U citiranom nastavnom planu i programu ni na jednom mjestu ne piše da je zadatak nastave vjeronauke da se sa učenicima obradi ono što je naše i što mora ostati naše, kao ni da im se da-do-znanja da se ne stide svoga imena, porijekla, vjere, tradicije i običaja; traga nema niti proročanskim tezama o neizvjesnošću budućeg.

U skladu s kojom naukom, metodologijom i na koji način se provjerava  tvrdnja da se narodi nesvjesni sebe suočavaju s neizvjesnošću budućeg? Na koga se odnosi kategorija naroda, a na koga prisvojna zamjenica naše? Na Jugoslovene? Ili na Inke? Ili na Atlantiđane? Ili na Vizantijce? Je li navedena teza o neizvjesnosti budućeg bila razlog za Holokaust - jesu li Jevreji bili nesvjesni sebe, pa ih je šest miliona završilo u logorima? Zašto se ovakav jezik, nejasan i neprimjeren uzrastu kojem je namjenjen, propagira kroz udžbenik?

Uvod se zaključuje riječima da mi želimo da naučimo sve ono čime nas zadužuje Allah, dž.š, i da budemo vjerni i praktični sljedbenici Muhameda, a.s, kao i da će nas ovo znanje učiniti dobrim ljudima, dobrim vjernicima, čestitim građanima i dobitnicima na ovom i budućem svijetu.

Ima li drugih načina da se postane dobar čovjek, čestit građanin i dobitnik na ovom svijetu? Nije li zadaća nastave da ponudi niz saznanja, naučnih i utemeljenih, niz vrijednosti koje se ne crpe samo iz religijskog učenja? Nije li dužnost onih koji poučavaju da učenicima obezbijede i omoguće pristup drugim izvorima vrijednosti? Zašto toga nema u udžbeniku? Zašto se govori samo o jednom cilju i jednom orjentiru?

Vjera jest jednako nacija

Na narednoj stranici se definira šehadet kao posvjedočenje vjere, da bi se kasnije odredilo značenje djelatnog i formalnog šehadeta, te se potvrdilo da je šehadet manifestacija prihvatanja islama, pripadnosti islamu i islamskom društvu te izvršavanje svega što šehadet povlači za sobom. I još se kaže da borac na Allahovom putu (mudžahid) svoj šehadet potvrđuje borbom, hrabrošću,neustrašivošću i željom da bude šehid.

Nakon što su autori udžbenika obradili lekciju Šehadet, slijedi prilog (9. str) u vidu pjesme – Bosanskišehid, koju potpisuje Nedžib Alijagić, a koja je ilustrovana Spomen nišanom šehidima uMostaru.

I piše Alijagić stihove: (...) Iz Dženneta pohrliše / da ih vide džennetlije. / Da ih dvore / džennetske hurije. / Spremaju ih / da ih Allah vidi. // To su, sine, / naši / bosanski šehidi. // Sve su riječi / u Elham se slile. / Šehidima vječni smiraj / Allah rahmetile... A ispod pjesme i ilustracije dodatni prilog: U našoj ponosnoj domovini Bosni i Hercegovini je bilo mnogo boraca koji su vlastitim životom potvrdili veličinu i istinitost svoga Šehadeta. I danas su Bošnjaci spremni na potvrdu Šehadeta, akozatreba, braniti Vjeru i Domovinu. Takvih muslimana je mnogo i na drugim dijelovima naše planete.

Zašto se udžbeniku, nakon principa šehadeta i svjedočenja o Bogu, uvodi etnička pozadina? Znači li to da su Bošnjaci isto što i muslimani? Je li cilj nastavnog plana i programa da se s učenicima utvrdi kako su Bošnjaci nužno muslimani? I kako je svjedočenje o postojanju Boga ujedno i svjedočenje pripadnosti jednom narodu?

Zašto se ističe borac i borba? Može li čovjek posvjedočiti vjeru u miru, kroz saradnju s drugima? Zašto je baš primjer šehida istaknut? Kako žena može potvrditi šehadet? Zašto je istaknuta figura muškarca-šehida kada škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojoj drugoj osnovi. Zašto se u udžbeniku ne govori o teološkim temama kojima se obrađuje suština Islama? Zašto se osvješćuje nacionalni i etnički identitet kada to nije zadatak nastavnog plana i programa?

Nakon ovakvih i niza drugih pitanja ostaje nam vjera u učeničku inteligenciju, jer, ako jedan đak prihvati ono što mu podvaljuje udžbenik, posljedice će biti neizrecive.

Tekst prenosimo iz najnovijeg broja Školegijuma.