Od prvog "Elektrokina" u Sarajevu do danas: Lijepo je u mraku

Ljudi izranjaju iz ulica i okupljaju se u sarajevsko predveče na Cirkus placu. Živo je, puno glasova romori u tihom uzbuđenju. Novo stoljeće je tu blizu, maltene iza ćoška, za koju godinu.

Na pragu dvadesetog vijeka, u gradu na obalama rijeke Miljacke, na jednoj livadi, ljudi nestrpljivo čekaju.

Čekaju da počne nešto nesvakidašnje u maloj drvenoj baraci. Film. Čarolija slike i magija ljudskog umijeća.

Uzbuđen je i on. Pa ko ne bi bio pred prvi izlazak sa djevojkom. I to na takvo mjesto. Očev prijatelj, vlasnik poznate radnje je nabavio karte za njih dvoje. Ludilo! Sad samo da se još ona pojavi. Obukao je najbolju jaknu što je ima, stari mu je dao cool šal, a kačket na glavi mu je baš drag svakako. Pumpa mu samopuzdanje. Ukaza se i ona. Oči sjaje, osmijeh, prilazi. Zagrle se, pričaju uzbuđeno.

Vrela krv u prohladnoj noći sarajevskoj. Sedamnaest im je godina tek. Hladnoću ni ne primječuju. Hodaju prema ljudima što čekaju u redu i vedro razgovaraju. Gospoda sa šeširima, dame dotjerane kao i uvijek. Svi nagađaju, komentarišu, niko to još nije vidio. A tu večer će gledati filmove. Crno bijeli su i traju po minutu. Ali k'o da je bitno. Ima ih. Djevojka i momak su sjeli. Malo se raskomotiše. U čošku dvorane čovjek svira klavir. Šlageri prijaju ušima na ovakvom mjestu. Svjetlo se gasi. Priča se stišava. Prestaje. A čarolija počinje. . . .

Nekih stotinjak godina kasnije, 300, 400 metara bliže centru grada, čekam pred kinom djevojku. Eto je, oči i osmijeh. Prilazi. U duši mi toplo. I inače nisam neki mrgud ali sad se smijuljim, tek tako, jer mi je lijepo. Idemo na kafu, još imamo fore do početka. Naoružaćemo se i čipsom pa na filmić. Prvi koji sam u životu gledao bio je kaubojac „Vera Cruz“. Imao sam četiri godine, mislim, a stari me poveo u kino kao iznenađenje. Čitavim putem mi nije htio reći gdje idemo. Nakon filma oduševljenje, mojoj sreći nije bilo kraja. Dok sam još „vruč“, majka me samo par dana kasnije vodila da gledamo „Tarzan pobjeđuje“ u Prvom maju. I već tada su me filmovi zaposjeli. Postadoh zagriženi fan!

Godine prozujaše. Ljeto 2018. je u stiglo u grad. Sa njime i topli dani. Lijepo je. Predveče je i stojim u centru grada na istom mjestu kao onda, dok iza mene pljuckaju male fontane. Ne čekam onu djevojku koja mi se tako lijepo smijuljila.

Uz mene je. Zajedno čekamo naše kćerke da izađu iz kina. Pojavljuju se. Starijoj su tragovi suza u očima ali se smješka. Drugi put već gleda film pa je mrvu „očvrsla“, ali nagovorila je i mlađu da joj pravi društvo, pa cura sad jeca. Al' suze ih nisu omele da danima i sedmicama kasnije pjevaju udarne pjesme iz „Midnight Sun“, filma što ih se tako dojmio. Odvedosmo ih na hamburgere ili sladoled, ne sjećam se tačno, da im malo povratimo vedrinu i mir u duši.

Eh, i kakva komedijica je uvijek super opcija, uz brda kokica. Odvalimo se od smijeha svi mi često, uz drame i napete trilere nam adrenalin skoči, a poslije horrora nas strava što tu i tamo vreba u životu manje užasava. A tek crtići. . kako samo toplo bude u duši poslije njih. Močan je taj mrak kino dvorane. Tako je lako uroniti u njega. Izgubiti se. . Sve prija na tom mjestu. Priča polako prestaje, a čarolija počinje. . . . neka fina čarolija baš!