Nidžara Ahmetašević: Vasković je trebao nazvati tužilaštvo

Prvo su došli po komuniste, a ja nisam ništa rekao jer nisam komunista
Onda su došli po sindikaliste, a ja nisam ništa rekao jer nisam sindikalista.
Onda su došli po Jevreje, a ja nisam ništa rekao jer nisam Jevrej.
Onda su došli po mene, a nije bilo vise nikoga da bilo šta kaže.

Pastor Martin Niemoller

Piše: Nidžara Ahmetašević (Graz), za Radiosarajevo.ba

Prije nekoliko dana na jednom web portalu objavljeni su nemontirani video snimci snimljeni u julu 1995. godine u Potočarima na kojima se vide i čuju dvije osobe kako u ulozi novinara isljeđuju uplašene ljude u zbjegu. Iza i oko njih prolaze prestravljene žene sa djecom i bijesni, naoružani do zuba vojnici. Ovi snimci još jednom pozivaju sve one koji se u BiH bave medijima i novinarstvom da zahtijevaju istragu o ulozi novinara u ratu i kažnjavanje onih koji su zloupotrijebili profesiju i stavili je u službu rata i ratnih huškača.

Koga nazvati?

Slobodan Vasković, koji se vidi na ovom snimku, samo je jedan od ljudi čija uloga mora biti istražena. On u intervju, koji je dao nekoliko dana nakon što su snimci objavljeni, kaže da se ne osjeća krivim jer nije ništa uradio. Kaže i da je pozvao tužilaštvo da istrazi njegovu ulogu u Srebrenici. Kaže i da je u to vrijeme svako bio na svojoj strani, pa i on. Kaže da je snimke postavio Bakir Hadžiomerović da bi mu se osvetio. Vasković kaže da će on sada postati žrtva. Kaže i da će nazvati čovjeka kojeg je isljeđivao da popriča s njim i da mu kaže da mu je žao.

Snimak Vaskovića je pronađen u arhivi Haaškog tribunala!

Hoće li nazvati sve one koje je isljeđivao taj dan, a koji se ne vide na snimku? Sigurno ih je bilo više. Hoće li nazvati one koji su sa zavežljajima u rukama i užasom na licu prošli kraj njega, ne znajući ni sami gdje idu i šta ih čeka, dok je on snimao prilog za radio ne videći ih?

Hoće li nazvati one koji su napuštali svoje domove dok je on ulazio u Srebrenicu na tenku? I da ne pitam dalje. Neće, i ne treba. Ili ako hoće, to je njegova lična stvar kao i onih koji će se eventualno javiti na te pozive, saslušati ga ili ne. Nema potrebe da široku javnost obavještava o tome. No, svaki taj poziv, ako ih bude, dolazi kasno. Kao i onaj koji je, kako kaže Vasković u tom intervju, uputio tužilaštvu. Trebao je nazvati tužilaštvo prije 15, 14, 13, čak 10, ili pet godina, dan prije nego je objavljen snimak, i reći bio sam na mjestu najvećeg zločina počinjenog u Europi nakon Drugog svjetskog rata, i vidio sam ljude u zbjegu, uplašene civile, djecu, starce, vojnike kako ih tjeraju, odvajaju, spremaju se na pokolj. I voljan sam o tome svjedočiti, voljan sam identifikovati ljude koji su bili tu, i uraditi bilo šta jer sam vidio zločin i zločince.

Da je tada nazvao bilo koga i rekao bilo šta, možda bi još imao ko da sluša i da danas nešto kaže zaštitu čovjeku koji se 1995. godine u Srebrenici predstavio kao novinar, a ustvari bio saučesnik u zločinu tako sto ga je ignorisao. I više nije bitno da li je snimak postavio Bakir ili bilo ko drugi. Suština je da snimak postoji i da pokazuje gdje je bio i šta je radio na taj dan. Oni koji ne znaju šta se sve dešavalo tog dana u Potočarima, pa i sam Vasković, mogu činjenice potražiti u presudama Haaškog tribunal i Suda BiH.

Gdje su novinarska udruženja?

Na stotine ljudi u zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije, koji su radili isto kao Vasković - poticali na mržnju, rat, ubijanje i širili dezinformacije - nazivali su i nazivaju sebe novinarima. Do danas nijedno tužilaštvo u Srbiji, BiH, Hrvatskoj ili Crnoj Gori nije našlo za shodno da ispita ulogu ovih ljudi tokom rata. Oni su, kada je počeo rat, odlučili da budu poslušnici u rukama onih koji su željeli taj rat. Nije im bilo teško lagati zbog toga, nije bilo teško isljeđivati žrtve, nije im bilo teško govoriti ono sto im se kaže, nije im bilo teško ne vidjeti ono sto im je rečeno da ne vide. Ti ljudi nisu ubijali oružjem, ali jesu riječima, ili su šutjeli dok su drugi ubijali. Oni su, a neki od njih to rade i danas, utjerivali strah i održavali ga, manipulisali njime onako kako su im “gospodari” rekli da to rade. Oni su dio one kolone koju neki zovu psi rata.

Ipak, ne brinu me toliko oni koliko drugi koji i danas šute o njima. Nijedno udruženje novinara u BiH nije podiglo svoj glas i tražilo da se istraži uloga ovih ljudi i medija za koje su radili. Nisu pokušali ni da ih spriječe da budu članovi udruženja. A to mora biti urađeno i još uvijek nije kasno. 

Uloga medija koji su se bavili sirenjem mržnje treba biti istražena i procesuirana. Na tome najviše moraju insistirati cehovska udruženja jer bi taj proces pomogao profesionalizaciji novinarstva na ovim prostorima i podigao povjerenje javnosti u medije.

Vrijeme je za ozbiljne promjene u bosanskohercegovačkim medijima. Promjene u kojima će novinari da pružaju informacije o događajima koji su relevantni za javnost. Vrijeme je da udruženja koja postoje nađu svoj smisao i djeluju kako bi zaštitili novinare i profesiju.

Vrijeme je da na fakultetima na kojima se izučava žurnalistika predaju ljudi koji znaju šta je novinarstvo, koji imaju iskustva sa medijima, i ljudi koji znaju šta je etika u ovom poslu.

Isto je tako vrijeme da svi naučimo lekciju, da ako šutimo o zločinu onda saučestvujemo u njemu. Da ako šutimo o zločinu, neminovno je da na kraju i sami postanemo žrtve i više neće biti nikoga da bilo šta kaže u našu korist.

Autorica je dugogodišnja novinarka BIRN-a, medijske mreže za izvještavanje o ratnim zločinima i tranzicijskoj pravdi.

Pročitajte i komentar Vuka Bačanovića na isti slučaj