Nidžara Ahmetašević: Surova reala

Piše: Nidžara Ahmetašević za radiosarajevo.ba

Dva dana nakon “historijskog događaja” tj. prikazivanja rediteljskog debija Angeline Jolie, u Sarajevu su državni parlamentarci raspravljali o ukidanju Suda BiH. Istovremeno je pred zgradom Parlamenta stajala mala grupa predstavnika organizacija udruženja žrtava, među kojima i predstavnice udruženja žena koje su silovane tokom rata.

Oni su pokušali skrenuti pažnju javnosti na diskusiju koja se vodila unutra, jer bi ukidanje Suda BiH značilo i ukidanje Odjela za ratne zločine, jedinog mjesta koje njima garantuje kakvu-takvu pravdu.

“Javnost” jedva da im je posvetila malo pažnje.

Naime, poslanici iz SDS i SNDS podnijeli su Prijedlog zakona o ukidanju Zakona o Sudu BiH. Njihov prijedlog je Ustavno-pravna komisija Parlamenta odbila, ali su poslanici iz ove dvije stranke insistirali da se vrati Komisiji koja se ponovo treba o njemu oglasiti. Njihova namjera je da se usvoji zakon kojim će Sud BiH biti ukinut u roku od mjesec dana nakon usvajanja novog zakona.

Sud BiH osnovan je odlukom Ureda visokog predstavnika 2003. godine kako bi pred njim bili procesuirani ratni zločini, slučajevi terorizma, organizovanog kriminala i korupcije. Godinama traju napadi političara (iz oba entiteta) na ovu instituciju, kao i na Tužilastvo BiH koje je osnovano istovremeno. Obje institucije opstaju zahvaljujući međunarodnoj zajednici i upornost ljudi koji ih vode.

Pred Sudom BiH, odnosno Odjelom za ratne zločine, svaki dan već skoro sedam godina svoje priče govore žrtve. Među njima i silovane žene. Neke od žrtava silovanja se usude sjesti prekoputa zločinaca. Većina ne. Svjedoče uz zaštitu identiteta, doživotnu ili dugogodišnju, uplašene od osvete, ali i osude javnosti koja, budimo realni, još uvijek nije spremna da se nosi sa posljedicama ratnih silovanja. Većina će, bojim se, radije  pogledati bilo kakav film nego slušati žrtve koje žive tu pored nas, sa nama.

Kada je imala 12 godina, svjedokinja 186 držana je kao seksualna robinja šest  mjeseci u stanu u Foči. Njen silovatelj je, saznala je, imao troje djece u tom trenutku. “Jedna mu je kćerka bila godinu mlađa od mene. Druga djeca su bila još mlađa. Pitala sam ga kako može silovati nekoga ko ima godina kao njegova kćerka. To ga je jako naljutilo. Nisam smjela insistirati na odgovoru”, ispričala je 186 tužiocima koji su njenu izjavu čitali u sudnici Suda BiH.

Svjedokinja 105 bila je zatočena u sportskoj sali Partizan u Foči. “U noći su dolazili vojnici i odvodili žene. Nismo palili svjetla, da se sakrijemo. Ali oni jesu i pokazivali su prstom na žene i odvodili ih”, ispričala je tužiocima koju su izjavu čitali u sudnici. Rekla je i da je svaku noć silovana, barem jednom, a najčešće grupno.

I zaštićena svjedokinja 191 je bila seksualna robinja. “Postala sam prazna i povrijeđena osoba”, ispričala je sudijama opisujući kako se osjećala tokom zatočeništva.

Svjedokinja 95 je silovana mjesecima, grupno, na više lokacija. U sudnici je rekla kako je svako silovanje trajalo kao vječnost dodavši kako ni danas ne može imati normalne seksualne odnose. “Stalno plačem i sanjam o logorima.”

Neuropsihijatrica iz Sarajeva, doktorica Alma Bravo Mehmedbašić, koju često pozivaju kao sudsku vještakinju pred Sudom BiH, djevojke koje su silovane i držane u seksualnom ropstvu opisala je kao “lutke bez duše koje su nekada bile ljudska bića”. Govoreći o tome da li su one koje su duže vremena držane i silovane od samo jedne osobe mogle razviti osjećanja prema silovatelju, doktorica je rekla da se kod takvih žrtava može razviti “ovisnost o onima koji su nad njima imali moć”.

“Nije se radilo o emocijama, nego o naporu adaptacije na nenormalne uslove života kako bi zaštitile vlastiti život”, rekla je doktorica dodajući da su ove djevojke bile žrtve “seksualne ekspresije agresije”. Ovo stanje se u arhivama Suda BiH, i u stručnoj literaturi, zove Štokholmski sindrom.

Ako ukinu Sud BiH, Odjel za ratne zločine, ove žene nikada neće imati priliku ispričati svoju priču, niti će oni koji su krivi za ono što im se desilo biti kažnjeni. Ukidanje Suda bi definitivno bio historijski događaj, najgori od Daytona vjerovatno, i značio bi početak kraja države koja ionako stoji na vrlo klimavim nogama.

No, protest grupice predstavnika udruženja dobio je minimalno pažnje javnosti. A oni su branili državu taj dan pokušavajući spriječiti ukidanje Suda BiH. Oni znaju koliko je bitno da postoji taj sud sa Odjelom za ratne zločine. Ono što ostaje u sudskim arhivama jednog dana može biti relevantno za historičare. Svakako je bitno za žrtve. Prilika da govore o onom što im je urađeno, i mogućnost da počinioci budu kažnjeni, za žrtve znači nemjerljivo puno. Nepostojanje Suda BiH bi značilo nestanak države.

Ukoliko ratni zločini ne budu procesuirani, ukoliko ne pronađemo način da se nosimo sa onim što je bilo u prošlosti, nećemo moći krenuti naprijed. Neće tu pomoći filmovi, ni knjige (mada su bitni), nego sudski procesi i činjenice koje budu ustanovljene tokom suđenja. Opstanak Suda BiH i Odjela za ratne zločine barem je mali garant da neko čuje žrtve i nada da se ono što je bilo neće ponoviti jer onaj ko počini zločin može biti procesuiran i kažnjen za ono sto je uradio.