Nenad Pejić: Sjećanje na Vaclava Havela

Piše: Nenad Pejić, Slobodna Evropa

“Slagali ste me“, rekao nam je Vaclav Havel.

Negdje u ljeto 1995. godine, kada se Radio Slobodna Evropa seli iz Minhena u Prag, kada je već krenula posve regularna proizvodnja programa iz glavnog češkog grada, najavljena nam je posjeta Havela. Imao sam zadovoljstvo da budem među 4-5 rukovodilaca radija koji su ga dočekali.

Preminuo Vaclav Havel

Nakon uobičajenih pozdrava, atmosfera je bila službena, protokolarna. Kako je vidio da smo svi puni poštovanja odlučio je da malo opusti atmosferu.

Znate, moram da vam kažem - vi ste mene slagali!”

Među nama šok. Niko nije imao nikakvu ideju o tome šta smo to zgriješili, ni kada smo slagali Vaclava Havela. Muk među nama. On je, smiješeći se nastavio:

“Sad ću vam reći zašto. U zatvoru sam stalno slušao vaš radio. Vi ste me informirali. Govorili ste mi kako je demokratija jedna lijepa, divna stvar, kako je sve lako u demokratiji.  Onda sam izašao iz zatvora – vidio sam da ste me prevarili. Demokratija možda jeste  lijepa ali nije laka nego je vraški teška!”

Kada je pao SSSR i komunizam se pokazao kao neuspio politički sistem mnogi su u SAD smatrali da je i misija Radija Slobodna Evropa završila. Zapadna demokratija je nadvladala, SSSR se raspao, 15 novih zemalja je “jurnulo” ka političkom sistemu parlamentarne demokracije, stranke su nicale poput gljiva poslije kiše. Budžet radija je tada iznosio 220 miliona dolara.

Ali, jedan čovjek se tome suprotstavio – i danas već svi znaju – bio je u pravu. Zvao se Vaclav Havel. On je znao da je put ka demokratiji težak, znao je da smo ga “lagali” dok je bio u zatvoru i znao je da je informacija za svaku demokraciju preduvjet.

Njegova poruka je bila sljedeća: preselite se iz Minhena u Prag, Češka će vam iznajmiti zgradu za jedan dolar godišnje, neka to bude simbol vašeg uspjeha – sjedište Radija Slobodna Evropa je u Pragu, u Češkoj, zemlji na čijem smo jeziku emitirali program 50 godina.

Nije bilo moguće odbiti Havela. Vlasti SAD su prihvatile, budžet radija je smanjen sa 220 na tadašnjih 65 miliona dolara, emitiranje se nastavilo. Mnoge su zemlje na čijim jezicima naš radio danas emitira program bitno NAZADOVALE, informacije su MANJE dostupne nego 1995. godine kada se radio preselio iz Minhena u Prag. Mnoge su se nove države, nastale nakon raspada SSSR-a okrenule protiv demokracije.

Havel je znao.

Posjetio nas je još nekoliko puta, svaki put kad je trebalo pružiti podršku. Nakon napada na New York, 11. rujna 2001. godine, kada su obavještajne informacije govorile da je naš radio na spisku mogućih terorističkih napada i kada su se ispred zgrade radija “parkirala” dvoja borna kola, jedan izlaz iz metroa zatvoren, jedna ulica takođe – u češkoj javnosti su počeli protesti što se u sred grada nalaze vojna vozila.

Havel je opet došao, na svoju inicijativu, da nas podrži, ohrabri. Zaštitio nas je od dijela češke javnosti.

Kada se radio preselio u novu zgradu, daleko od centra, ponudili smo mu da predsjedava našem uredničkom kolegiju prvog dana emitiranja iz nove zgrade. Opet je prihvatio. Poklonili smo mu pločicu sa njegovim imenom, isto onako jednostavnu kao što je imao svako od nas koji redovno prisustvuje uređivačkom kolegiju. Ta urednička soba od tada nosi njegovo ime.

Teško ga je biti dostojan.

Pred tim čovjekom možeš da osjetiš samo divljenje. Veliki pisac, veliki vođa, veliki čovjek, moralna gromada.  Beskrajno šarmantan, tih i miran, dobijao je bitke snagom svoga uma. Vodio je češku “plišanu revoluciju” besprijekorno.

Tada se na Vaclavskim namestima, glavnom praškom trgu okupilo 800.000 ljudi. Nijedno auto ogrebano, nijedna boca bačena, niko povrijeđen.  Kada je Slovačka htjela neovisnost, nije htio ratovati.

Blago zemlji koja je imala Vaclava Havela.

Tekst prenosimo sa portala Radija Slobodna Evropa