Nedim Jahić: Jakobinci odlaze u raj

Piše: Nedim Jahić

Uspon i pad Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine ogleda se prije svega u sudaru više različitih svjetonazorskih i interesnih skupina koje su do kritičnog trenutka i mogle održavati privid nekakvog balansa, ali je i tome konačno došao kraj.

"Građanin-heroj" Emir Suljagić

Pored toga, pamtit će se posljednje dvije godine kao vremena najvećeg udara na organizacije civilnog društva, budući da je promjena vlasti i unutar njih donijela svojevrsni raskol, temeljen na ličnim hirovima pojedinaca, ali i pritscima i ucjenama predstavnika novog poretka.

Istina je da rast lijeve opcije nije predstavljao realno snaženje sekularne i anti-nacionalističke struje građana, već njeno konačno utapanje u postojeće etnopolitike. Isto će za svoj rezultat imati i prepisivanje starih metoda zloupotrebe javnih medija, finansijske blokade neistomišljenika, te linča svih onih koji su se u bilo kojem trenutku drznuli da iskažu neslaganje sa načinom na koji partija kroji sudbinu ove zemlje.

Uz brižljivo koketiranje sa reisom preko Krajine, SDP je građansku struju u Sarajevu držao u zanesenosti “našom borbom” kroz dogmu o strahu od povratka starih ili dolaska gorih, što se moglo vidjeti kroz nekakvu fikciju vriske za Djeda Mraza i polu-borbe protiv diskriminacije djece na slučaju vjeronauke.

No, ni ta figura “građanina-heroja” Emira Suljagića nije opstala u sveopćem kompromitiranju politike SDP-a kako na razinama korupcije i kronizma, tako i poravanjanju sa SDA i Islamskom vjerskom zajednicom na različitim frontovima, koja su hladno pregazila onu preostalu šaku principijelnih nosilaca odgovornih funkcija u novoj vlasti.

Čini se da će nekadašnji ministar, danas aktivista-zagovarač međunarodne intervencije u Siriji (kada ne može protiv Lagumdžije, može protiv Assada), ostati zapamćen kao posljednja karika u odbrani svega onoga čega je SDP bio simbol u vremenima dok su čvrsto stajali u opoziciji.

Njegovim odlaskom, kao da je i nestala čitava bambi-generacija SDP-a koja se kanila izgurati neku drugu politiku, što je uz svu svoju nedorečenost i greške, ipak bila ispred vakufsko-ahbabske sa Lipovačom kao centralnom figurom, te reketaško-papanske onih koji danas dominiraju centralnim organima u Sarajevu.

Udar na građansko društvo

Ipak, eksperiment kojim su mladi lavovi pokušali prevladati unutarstranačku disciplinu starog kova, daleko od toga da je bio bez negativnih posljedica po građansko društvo iz kojeg su potekli. Postupna egzekucija neovisnih medija od strane istih onih koji su ih donacijama i sagradili u vrijeme kada je takav vid vanstranačke opozicije odgovorao interesima današnjih vlastodržaca, suštinski je dugoročno mnogo opasniji od onoga što se danas događa na Federalnoj televiziji. Jer budžetlije nikada i nisu dostigle ideal neovisnosti i nepristrasnosti, a među onima glasilima što su potekla iz građanske akcije imali smo bar o čemu sanjati.

Kao taoci revolucije koju su sami proveli, utihnule su dugo godina razvijane mašine objektivne i otvorene kritike, učinviši tako deset godina razvoja civilnog društva kao ozbiljnog balasta vlasti potpuno izgubljenim, a more obrazovanih i racionalnih individua bačenih na margine društvene reakcije. I jasno je na kraju da je ta igra za sve ovo vrijeme donijela samo uhljebljivanja podobnih i razmjene funkcija, te uz to trajno dotukla samu ideju aktivnog učešća građana u kritici vlasti.

Bez sumnje je tu izostala i međunarodna podrška onim strukturama koje su zagovarale dijalog i nastavile nastojati objektivno procijeniti stanje, što je zapravo samo ponavljanje lekcije koju strani donatori nisu naučili na svrgavanju SDS-a velikim reformistima iz SNSD-a.

Vezivanje građanske opozicije za partije

Naravoučenje ostaje da građanska opozicija nikada sebi ne smije dopustiti vezivanje za partijske projekte, niti kao takva može sebi dozvoliti da se uruši pod ličnim sujetama i ambicijama pojedinaca kojima se na trenutak čini da drže konce u svojim rukama. Tim prije što se u toj iluziji baš giljotine čine kao najefikasnije oružje kratkotrajnog ušutkivanja, bez ikakvog osvrta na dugoročnu štetnost trenutne akcije.

Nedostatak pragmatičnosti u munjevitosti akcije svakako je dotukao i povjerenje između različitih aktera u civilnom društvu, što umanjuje nadu za kakav jedinstven stav pred najezdom bunila koje nas čeka u budućim izbornim utrkama. U svakoj akciji ćemo vidjeti sivu eminenciju, a ta paranoja bi trajno mogla uništiti razvoj bilo kakve nove i progresivne struje u decenijama koje dolaze. Thermidor polako prolazi, bilo je loše, biće gore.