Nebojša Šerić Šoba: Ranjen sam

Tekst objavljujemo ljubaznošću autora, uz napomenu da je ova priča, uz mnoge druge, objavljena u Šobinoj e-knjizi "San zimskog ljeta" koju možete listati ovdje. 

Piše: Nebojša Šerić Šoba

Juriš

Pripreme za napad su uveliko bile u toku. Svi su užurbano radili svoj posao, nije bilo vremena za gubljenje. Odluka je pala da se krene na bunker koji se nalazio na nekih 30 metara od nas. Plan napada je utvrđen, mnogo puta provjeren i detaljno analiziran, i svi su se složili da se uradi kao što je predviđeno. Lagano smo zauzimali pozicije, pregledali naoružanje, prekontrolisali svu opremu, bolničarke su već imale zavoje spremne za upotrebu, dan je bio perfektan. Moral je bio na izuzetno visokom nivou, a ja kao komandir čete (tada već poručnik) sam se spremao da dam znak za početak napada. Nije bilo nervoze, nisam imao dileme da će napad da uspije, sve smo razradili do najsitnijeg detalja. U prijašnjim napadima smo imali dosta uspjeha i neprijatelj je itekako osjetio posljedice naše borbe. Lijevo i desno krilo su imali posebne zadatke, a glavnica snaga predvođena mojom malenkosti je trebala da zada krajnji udarac već ošamućenom i izgubljenom neprijatelju. Livada uz koju je trebalo pretčati da bi se prišlo bunkeru je bila prilično opasna čistina, sa mogućim minskim poljem. Negdje na polovini je bio neki zidić iza kojeg se moglo sakriti u slučaju nužde a bilo je i nekoliko debelih stabala koja ce takodjer biti korisni zakloni.

Plašili smo se atiljerijske vatre koja nas je mogla zasuti, jer protiv toga nismo imali ama baš ništa. Uzdali smo se na faktor iznenadjenja kao i činjenicom da je moral sa druge strane dobrano poljuljan nakon naše posljednje ofanzive. Okupator je polako gubio tlo pod nogama, njegova teritorija se konstantno sužavala, a oslobodjena teritorija pod našom kontrolom se sve više povećavala. Nije bilo dileme da je konačna pobjeda na našoj strani.

U svojim rukama sam čvrsto držao svoj drveni šmajser koji je dan ranije moj stari napravio od ostataka drvene gajbe i starog ormara. Ostala djeca su imala slične automate kao što je bio moj, a neki su čak imali uvozne ruske plastične mašinke sa dobošem kupljene u “Bazaru” u ulici Kralja Tomislava. Nisam uspio da nagovorim svoje roditelje da i meni kupe takav, tako da sam se morao zadovoljiti sa onim što sam imao. Improvizacije su bile neophodne.

Bombe su bile flaše i kamenje, zavoji su bili ubrani korov “ranjenik”, plastične vrećice punjene prašinom iz usisivača su korištene kao simulacija za dimne zavjese a velika kartonska kutija od “Čajavec” televizora sa probušenim rupama za vizire je bila tenk sa tročlanom posadom. Bunker u koji smo gledali sa distance je bio veliki žbun pokraj trotoara, a stari zarđali oluk donesen sa smetljišta i postavljen u sred žbuna je bio švapska artiljerija koju je trebalo uništiti. Dogovor je bio ako neko bude “ranjen” da će djevojčice dotrčati i previti rane.

JURIŠŠŠŠ! urliknuo sam. URAAAAAAA!!! prolomili su se sićušni dječiji glasići. NAPRIJED!!! RATATATATATATAT!!!! Ustali smo i uz paljbu potrčali naprijed kao jedan. Sa otvorenih prozora obližnjih zgrada uslijedila je podrška, aplaudirale su naše mame i penzioneri sa cigaretama u ustima. Napad je silovito krenuo i neprijatelj je trpio ozbiljne gubitke. “Bombe”- kamenje i flaše su letile kroz zrak, a “Čajavec” tenk je pravio lom među švabama koje su već krenule da bježe. U jednom momentu Pepi je pao ranjen, a jedna od djevojčica-bolničarki je pritčala i stavila mu travu na zamišljenu ranu. On je zatim ustao i nastavio da juriša jos jače.

Meni se to učinilo kao herojski pothvat i ja sam iste sekunde odlučio da i ja hoću da budem ranjen, da me bolničarka previje i da se podignem i nastavim juriš. Negdje na pola puta do bunkera pao sam pokošen rafalom iz neprijateljskog šarca i urliknuo “RANJEN SAM!” Gledao prema ostalima u nadi da će me neko primijetiti i pozvati bolničarku da mi pomogne, ali niko se nije osvrnuo. Četa je nastavila sa gromoglasnim jurišem a ja sam ostao da ležim na zemlji. Nisam mogao vjerovati da su me ostavili tek tako, svog jedinog komandanta. Napad se nastavio i krajičkom oka sam primijetio kako su moji suborci iščupali stari oluk iz žbuna na kraju livade i krenuli da se vesele. Neprijatelj je poražen,a ja sam i dalje u nevjerici nepomično ležao neprimijećen i ostavljen.

Vrhunac kraja svake akcije je da se zaigra Kozaračko kolo i tako proslavi pobjeda nad fašističkim okupatorom koji je konačno poražen. Djevojčiće i dječaci su se uhvatili za ručice i kolo je krenulo da se okreće uz pjesmu “Po šumama i gorama”. Bez mene. Nakon nekog vremena sam ustao i otišao kući razočaran ishodom narodnooslobodilačke borbe.