Nebojša Šerić Šoba: Korijeni bola

Tekst objavljujemo ljubaznošću autora, uz napomenu da je ova priča, uz mnoge druge, objavljena u Šobinoj e-knjizi "San zimskog ljeta" koju možete listati ovdje.  

Piše: Nebojša Šerić Šoba

Vrištao sam koliko sam god mogao, već je postajalo svima neprijatno. Prolaznici su se osvrtali i kolutali očima. Mama me bukvalno vukla za rukav i pokušavala da me smiri govoreći mi kako će sve biti u redu, kako je ta teta odličan zubar, da je jedna od najboljih. Put koji je vodio ka stomatologiji sam već prepoznavao i znao sam šta me čeka. BAAAAAAA!...nisam prestajao da vrištim i da se odupirem, i već sam mogao da osjetim iz daleka miris antiseptika koji su koristili u bolnici. Penjali smo se uz stepenice prema glavnom ulazu i nisam mogao a da ne primijetim drugu djecu koja su uplakana silazila niz stepenice, držeći maramice preko usta ili pak pljuckajući krv i ugruške gaze na svakom uglu.
BAAAAAAAAA!...
Nevino sam držao svoju zelenu zdravstvenu knjižicu u ruci, već poprilično popunjenu od raznih posjeta doktorima, ispečatanu u socijalnoj službi tatinog “Energoinvesta”. Unutra je bilo bruka informacija o injekcijama koje sam dobio, bila su tu i razna upozorenja o zloupotrebi knjižice i njenoj svrsi koju nikada nisam bio u stanju da shvatim. Ništa nije obećavalo na dobro. Piljio sam u grupne fotografije sretnih lica apsolvenata stomatologije koji su upravo diplomirali dok je mama nešto objašnjavala ženi preko pulta, pokušavajući da joj diskretno stavi do znanja da mi imamo štelu i da samo treba da nas pusti gore, da će se sve riješiti kada mama ugleda našu zubarku.

Već mi je odranije bila poznata prva prostorija sa lijeve strane na prvom spratu, korištena za urgentne slučajeve gdje su ekspresno vadili zube nesrećnicima. Uvijek je bilo dosta otečenog svijeta ispred, najveći broj njih se uvijao u velikim mukama i strahu. Sviju su čekala kliješta, ona dobro naoštrena sa izgledom aligatora. A za one manje sretne, kojima se zub raspao pri prvom dodiru kliješta, čekalo je vađenje korijena za koje je bio predviđen još gori alat koji je podsjećao na srednjovijekovne sprave za torturu. Zubar je morao imati jak pritisak rukom da bi uspio metalno šilo gurnuti duboko u krckavi korijen zuba, pa zatim iznutra iščupati sve što se moglo iščupati. Znalo se dešavati da to radi neka doktorica koja nema neki osobiti stisak rukom, ili je to neki oznojeni student stomatologije kojem je to bilo prvo vadjenje, pa se sve pretvori u patnju i užas. Kad sve zapne i kad pacijent počne da se gubi od bolova, onda pozovu čuvenog doktora Boška Kućanskog (uvijek okruženog mladim darovitim studenticama) ili pak doktora Toška, koji je bio dvometraš u bijelim klompama i čije su šake ko lopate vadile i najveće korijenje kutnjaka, dobro ukopane u gornju ili donju vilicu nesretnog pacijenta.

Dobio sam napokon i zdravstveni karton na kojem je pisalo moje ime i prezime, kao i dijagrami zuba i njihovog stanja. Popeli smo se na prvi sprat gdje je bilo dječji odjel i sjeli smo na klupu za čekanje. Mama je pokušavala da uđe unutra bez poziva, blago odgurujući prezauzetu sestru koja ju je pokušavala u tome spriječiti. Kroz polu-zatvorena vrata je uspjela da blago mahne doktorici koja je nekome već popravljala zube, stavljajući joj do znanja da smo tu i da čekamo. Već sam prestao da plačem, pomirivši se sa sudbinom koja me je zadesila. Samo sam zbunjeno razgledao naokolo i nadao se nekom čudu, priželjkivao da će doktorica iznenada promijeniti mišljenje i naručiti me za sutradan.

“Neće te ništa boliti, budi siguran. Samo ti sjedi! Evo da malo podignemo stolicu, evo tu ti je i voda da izapereš zube. Reci AAAAA!”...(Čuvene riječi su se izgovorile). U to vrijeme zubarska tehnika je bila prilično primitivna, spore brusilice, nije bilo anestezije za popravljanje zuba tako da su sve radili na živo (Tek kasnije su počeli da daju anesteziju svima, ali je za mene to bilo kasno, ja sam već pretrpio duševne ožiljke).”De da malo pogledamo unutra, da vidimo o čemu se radi." reče ona žvačuči žvakaću. "Evo imamo tu mali karijes na kutnjaku, moraćemo raditi plombu”, čačkala je zubarka zub metalnom čačkalicom i gurala tampone izmedju zuba i usni. Zatim je žustro primakla sebi policu sa burgijama i ostalim alatom za bušenje i burgijanje i krenula da gleda koja je od njih najpodobnija. Tu sam već krenuo da se grčevito hvatam za stolicu, da uvijam noge i da se odupirem. Upalila je svjetlo koje me je zaslijepilo, i onda je uzela ono ogledalce i krenula da zagleda detalje i da nešto govori sebi u zube iz zubarske terminologije što samo ona razumije. Nisam se pošteno ni presabrao od početnog šoka a burgija u njenoj ruci se magično pojavila odnekuda i uslijedio je pištavi zvuk brusilice: “IIIIEEEEEAAAUUUUU!......”

Komadići zuba su letjeli po ustima, smrad i toplota izgorenog materijala je sve zapljusnula unutar usne šupljine, a zubarka je neumitno krenula prema najdubljim i najudaljenijim ponorima kutnjaka. Iznenadna bol me totalno ošamutila za sekund, jezikom sam slučajno dodirnuo kutnjak i osjetio taj beskrajan ambis, i onda sam panično zgrabio njenu ruku i povukao je prema dole. Ona se malo ko ljutnu i još jače me poduhvati, i zabi burgiju još dublje na samo dno kutnjaka, direktno u mozak...“AAAAAJJJJ!”

Krenuo sam da vrištim kada je zubarka pogodila burgijom u glavni nerv zuba. Moja mama koja je sve to gledala sa strane jako zabrinutog izraza lica, doskočila je u sekundi do stolice i sa nevjericom je gledala čas u mene čas u zubarku pokušavajući da anticipira skori prestanak intervencije i prestanak boli koja se u tom momentu opravdano nanosila njenom najdražem i jedinom sinu. Previjao sam se od bolova i grčio od hladnog zraka pod pritiskom koji je isušivao dno moga kutnjaka kada sam od zubarke čuo još jednu već poznatu rečenicu: “Pa ti si NEBOJŠA, nemaš čega da se bojiš! Pljuni i izaperi! Evo samo još malo i sve je gotovoooooBBRRRRRRRRZZZZZZZ...!!!”