Nebojša Šerić Šoba i američki izbori

Piše: Nebojša Šerić Šoba, iz New Yorka za Radiosarajevo.ba 

Jučer dobih poštom obavještenje o promjeni svog glasačkog mjesta. Totalno sam zaboravio da je glasanje, gomila posla mi se sručila za vrat, nemam kad glave da dignem. Da i ne spominjem da sam još prije par dana u mraku, za vrijeme uraganskog pandemonijuma i nadolazeće vode prema ulazu u moju zgradu,iz zamrzivača vadio hranu koja se već otopila, pekao sve što se ispeći moglo, gurao u sebe hranu na silu, sjećajući se identične scene 1992. kada se frižider na Điđikovcu 9 isto tako topio, i kada smo napravili svoj posljednji veliki ručak pod granatama, prije nego je zavladala sveopšta glad u Sarajevu. Tada nisam mogao ni sanjati da bih ikada mogao izaći iz Sarajeva, mislio sam da ću zaginuti na nakoj poljani; a o odlasku u Ameriku, životu u Njujorku, nisam ni u najluđim snovima mogao sanjati.

Evo, pravim neki doručak, planiram dan, razmišljam o razlozima svog glasanja, o idiotskom izbornom sistemu u kojem bi trebao da biram između manjeg i većeg zla. Pratim diskusije svojih prijatelja po internetu, ljudi se prepiru oko svega vezanog za izbore, već se zna gdje će biti izborne krađe, da Romney posjeduje skoro većinu akcija u firmi koja se bavi servisiranjem i manipulisanjem elektronskim glasačkim mašinama. Da se čovjek najezi. Ipak, znam da u Americi političari ne mogu biti izabrani ako se vladajuća elita ne složi oko toga koji će političari biti kandidati i koga će ko finansirati, da uvijek postoji neki tajni balans i dogovor koji ne bi oštetio velike industrijalce i lobiste.

Do sada je kampanja obojice kanadidata koštala oko 2 milijarde dolara, suma koja bi, recimo, Bosni i Hercegovini dobrano popravila stanje. Ipak, ne mogu a da se ne otrgnem osjećaju da je moj izlazak na izbore donekle uzaludan, u Njujorškoj državi redovno pobjeđuju demokrati, tako da htio-ne htio, stvari su već predodređene.

Razlog zbog kojeg sam prisiljen glasati za Obamu (o Romneyu nisam ni pomišljao) je njegov pokušaj da uvede zdravstveno osiguranje za sve Amerikance, što je za mene i moju bolesnu suprugu (boluje od multiple skleroze) krucijalno. Bez pomoći države ne bismo bili u stanju da održavamo njeno zdravstveno stanje u nekim normalnim granicama, tako da izbora nema. Volio bih glasati za nekog trećeg, nekoga ko više odgovara mojim ličnim, anti-megakorporativnim stavovima, diktaturi neofeudalizma. Agresivno i neregulisano bankarstvo je zemlju dovelo do ruba propasti, a niko nije bio u stanu da išta poduzme (ili nije htio). Sada, kada je sve dovedeno do ivice ambisa, postoji strah da će Romney zemlju uvući u nove ratove, pokrenuti probleme koji se više neće moći riješiti. Uspaničeni industrijalci i bankari će posegnuti za svim mogućim sredstvima da očuvaju svoje pozicije, što znači da će srednja klasa dobiti batine, a o sirotinji da i ne govorimo.

Što je najtragičnije, u dijelovima grada još uvijek nema struje, mnogim ljudima je sve srušeno i spavaju po gimnastičkim salama, teško je kupiti benzin u Njujorku (lakše je bilo 80-tih pred "Enegoinvestovim" pumpama), neki nemaju ni hrane, odjeće i pitam se da li uopšte ima moralnih razloga za održavanje izbora ovdje. Sva sreća pa su otkazali ovogodišnji maraton, koji je bio prst u oko mnogima (pa i meni) gdje ljudi treba da se u prijatnoj i opustenoj atmosferi rekreiraju po ulicama grada koji još nije ni profunkcionisao kako treba. Najveći broj tunela koji povezivaju Manhattan sa Brooklynom i New Jerseyem su i dalje potopljeni i niko još i ne zna kolika je šteta od uragana.

Sada mi valja otići do glasačkog mjesta i završiti i tu obavezu. Šta mogu očekivati? Da li će se nešto suštinski promijeniti? Odgovor je: neće (osim što "Obamacare" može biti ukinut, a samim tim i elementarno zdravstveno osiguranje). Ništa se ne može promijeniti toliko drastično da bi ovu zemlju nekim čarobnim štapicem izvuklo iz trilionskih dugova. Ništa se neće primijeniti da bi moj glas bilo šta značio, za razliku od glasa neke bakice iz Ohio-a ili neke druge države u kojoj se biju bitke za tamosnje glasove, koji očigledno znače mnogo više nego moj.

Ali, jedina stvar koja je opšteprisutna kod svih glasača je STRAH. Svi se boje da bi pobjeda drugog kandidata zemlju prevalila preko ivice ambisa. Strah je postao glavni američki driving force, ljudi se boje za sve, bez straha ne bi bilo ni Patriot Act-a, koji je ukinuo mnoga prava amerikancima, ne bi bilo ni Guantanama, strah je uveo nove režime u svim djelatnostima, strah je omogućio mnogim ljudima da se dobro obogate, a taj strah se nastoji prenijeti i na cijelu planetu, da bismo svi skupa sjedili u strahu i pustili da se desi ono što se ne bi trebalo dešavati.

Šta god da se desi, teško je da se nešto zaista dobro može očekivati. A što je najgore, novi uragani dolaze, svijet postaje mjesto nepoželjno za ljude. Moraću početi skupljati pare za neki podzemni bunker, gdje ću se moći sakriti duboko pod zemljom sa ženom i dvjema mackama, generatorom, vodom i velikom količinom namirnica dok sve ovo ne prođe, u stilu nekog prosječnog Egipatskog faraona; dok me ne otkopaju za nekih 10 000 godina i pokušaju da bezuspješno shvate zašto sam završio tu gdje jesam.