Nebojša Šerić Šoba: Hipi klupa

Tekst objavljujemo ljubaznošću autora, uz napomenu da je ova priča, uz mnoge druge, objavljena u Šobinoj e-knjizi "San zimskog ljeta" koju možete listati ovdje. 

Piše: Nebojša Šerić Šoba

Prije popodnevne nastave u školi mama me ponekad vodila u novoizgradjenu robnu kuću "Sarajka" na pečenu piletinu. Piletina je zaista bila ukusna i vrtila se na velikoj rotiseriji, sa koje se mast cijedila u potocima. Miris pečene piletine se širio cijelom robnom kućom i bilo je teško ne svratiti u prizemlje, u prvi veliki sarajevski supermarket, koji je jedini imao velike korpe na točkovima, koje su pojedinci gurali ispred sebe čak i kada se kupovala samo čokolada ili parizer. Jednom prilikom smo stajali u redu za piletinu pored Žarka Varajića, poznatog centra sarajevske Bosne, koji je izgledao nevjerovatno visok sa moje tadašnje perspektive. Od njega sam dobio autogram kojeg sam isti dan izgubio među papirnim salvetama kojima se sa obraza brisala pileća mast. Obično bismo sa vrućom piletinom sjeli na "Hipi klupu", koja je tih godina bila puna krcata mladeži koja je tu tražila društvo i razonodu.

"Hipi" klupa, dužine 20 metara, je sagrađena na početku velikog parka, a prekoputa poznate kafane "Park", često farbana tamno-zelenom bojom od strane parkaša, koji nisu uvijek stavili prolaznicima do znanja da je klupa tek ofarbana, pa bi se poneko "upecao" i dobio par zelenih štrafti preko pantalona. Bilo je tu svakakvih likova, odrpanih čupavaca sa okruglim "Lenon" cvikerima koji su stalno nesto dimili, parova koji su se bezrazložno ljubakali i valjali po travi, brkatih milicionera koji su podozrivo posmatrali one sa ofucanim jeans jaknama sa ispisanim znakovima "Peace" i "Doors". Mnogi su stalno dizali dva prsta u zrak kada su se pozdravljali, i koristili neke nove riječi kao sto su "nafurati", "trip", "spid", "haj", "dzoint". Tata je kasnije rekao da je to sve goli "Hash", a neke komsije bi sav taj "prozapadni šljam" pobile i bacile u jarak.

Hipi klupa je bilo mjesto na kojem je trebalo biti viđen, mjesto gdje se dolazilo iz najudaljenijih dijelova grada. Neki bi slučajno sjeli na klupu pa bi se "provalili", bili bi postovjeceni sa onima što tamo sjede pa je poslije trebalo dokazivati suprotno. U neka doba su i viđeniji građani počeli da tu svraćaju, poznati muzičari i intelektualci. Debate su se vodile tih dana o tome kuda ide naša omladina. Čak se i Balaševic tih dana oglasio svojim stihovima :
Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
Jer slušamo ploče i sviramo rock
Al' negde u nama je bitaka plam
I kažem vam šta dobro znam
Računajte na nas!

Par generacija se tu smjenjivalo dok konačno "Hipi klupa" nije izašla iz mode, pa su klupu pohodile samo curice iz Trgovačke škole koje su tu svraćale na svom putu prema dalekim gradskim predgrađima. Kada sam poodrastao i ja sam se smatrao za "hašišara" (mada se nisam drogirao) i bilo mi je žao što sam propustio zlatne dane "Hipi klupe", stigao sam na kraj partija.

Hipi klupa je obilovala raznim likovima. Lik koji se svakodnevno mogao sresti je bio poznati hipik Haug. (Neki su govorili da je jednom uzeo previše tripova pa je "ostao" na njima). Bio je pomalo hiperaktivan, kalemio cigaretu na cigaretu, sa svima je bio dobar. Nosio je jedne te iste jeans pantalone i jaknu sa mnogo prišivenih hipi simbola. Sve to je on posmatro kroz velike tamne naočale, kroz koje nikad nisam uspio da vidim njegove oči.

Pored Hauga i ostalih popularnih hipika svakodnevna pojava na Hipi klupi je bio Aco. Čovjek u svojim ranim šezdesetim, onizak i proćelav, poguren i sa zrikavim očima je bio blago poremećen. Nije nikad ništa govorio osim kada bi prilazio djevojkama da ih nešto pita. Pitanje je uvijek bilo isto: "Oprosti, mogu li malo da ti češljam kosu?". Naime, Aco je imao (seksualni?) fetiš na žensku kosu, i ponekad bi neka djevojka dopustila da Aco odradi svoje. On bih onda izabrao jedan od pedeset češljeva koje je imao u unutrašnjem džepu, i sa nevjerovatnim uživanjem je krenuo da češlja, češlja, i češlja, sve dok ženska osoba ne bi prekinula seansu i skinula prezadovoljni izraz sa njegovog lica. Acu bi ponekad zajebavala djeca, a neki bi ga tjerali od hipi klupe, govorili mu svašta. On bi se samo udaljio uzdignute glave, i otišao do obližnjih klupa s druge strane parka, u potrazi za novom djevojkom duge plave kose, za novim zadovoljstvom.

Ubrzo je stigao hevi-metal, pa sam se radije vukao po baščaršiji tražeći željezne nitne za namještaj i toke koje bih prišivao na svoju plavu đačku kecelju odrezanih rukava ili pak JNA kaiš od starog. Bio sam ljubomoran na one u raji kojima su roditelji dopustili da nose hevi metal-narukvice na ruci. Bio sam osuđen samo na bedževe loseg kvaliteta koji su se poručivali od nekog tipa iz Gornjeg Milanovca.

Kasnije sam, u nedostatku para za cuganje u kafani, dolazio na "Hipi klupu" sa društvom da popijemo naiskap flašu najjeftinijeg bijelog vina "Ikan" na putu prema diskoteci "BB". Nekada sam na toj klupi znao provesti i dobar dio noći, kada bi se pretjeralo sa konzumacijom alkoholnih pića.

Klupa, to jest kameni dio, je još uvijek tu (u nedostatku drveta za loženje ljudi su u ratu poskidali drvene grede sa klupe i kroz metke i granate ih prtili u svoje hladne stanove). Mozda će jednog dana neka nova generacija klinaca otkriti "hipi klupu" i tu provoditi dane i godine, mozda će se gradske vlasti sjetiti i vratiti drvene grede nazad i sacuvati od nestanka mjesto na kojem se mnogo toga desilo što nikada nećemo saznati.