Nebojša Šerić Šoba: Franjo Rački

Piše: Nebojša Šerić Šoba.
Odlomke iz knjige San zimskog ljeta objavljujemo uz dozvolu autora

Svestranost je bila obavezna. Nisi mogao biti 'normalan' ako nisi uključen u sve i svašta. Ko nije znao igrati lopte bio je gurnut u stranu, proglašen za 'smotanog'.

Jedna od tih stvari koje je svako morao znati je bilo i skijanje. A skijati nije bilo lako. Pogotovo kada roditelji nisu imali para da sagrade vikendicu (barem na Palama). Valjalo je stalno dobacivati na vrh snijegom zametene Jahorine, a to se nije moglo tek tako (o skijanju Austriji se nije moglo ni maštati).

Za nove Elanove 'Prominence 440' skije sam morao da radim u štampariji kod Fike u podrumu Olimpijskog Muzeja, da miješam boje i da podbacujem papir ispod sita, čistim radnju i kupujem litre loze bez koje nije bilo rada. Za najnovije 'Alpina' cipele sam morao da prođem barem dovoljnim. Svaka prilika koja se mogla ukazati za odlazak na skijanje nije bila propuštena. Luftalo se iz škole…

Svako skijanje je počinjalo ustajanjem, valjalo je uhvatiti prvi bus iz Franje Račkog da bi uopšte imalo smisla kupiti dnevnu kartu. Stara bi obično napravila jaja za doručak, a za užinu bi obično bio spremljen sendvič: hrenovke sa gutom senfa, koje bi se onako hladne proždrale zajedno sa mokrim papirom na hladnom sjedištu žičare.

Da bi se došlo do ulice Franje Račkog gdje je bio prevoz za planine, trebalo je prvo ufatiti tramvaj, a do njega smo morali doći sa skijama na leđima. Oštri rubovi skija su se usjecali u ramena dok se trčalo niz Điđikovac. Autobusko stajalište je bilo samo nekoliko stanica dalje pa se moglo nekako šverati. Ipak si morao biti na oprezu jer reva je neumitan kad je iza tvojih leđa.

Ulazak u ulicu gdje je bilo stajalište je uvijek bio konfuzan, nisi znao koliko svijeta ima, oćeš li uopšte naći mjesto (Milion ljudi se gura u svaki bus što za Jahorinu što za Bjelašnicu). Tih godina skijanja mi se definitivno ogadio smrad dizela. Valjalo je stajati barem pola sata ispred glasnog “Ikarus” autobusa koji stalno turira ispred tvog nosa.Tu je stajao auspuh iz kojeg kulja crni dim i koji guši (koji te i grije po nogama) a ni unutra nije bilo ništa bolje.

GRAS je bio GRAS, samo su oni znali kako to funcioniše ( a ti nesretni vozači, uvijek su se derali na nekog tamo u dispečerskoj trafici zahtijevajući činjenice). Naći mesto za sjesti, na hladnu drvenu klupu, je bila pljačka čak iako ti neko gura skijaški štap u oko. I sjedenje je bilo problem ako te zapadne divljačka vožnja mamurnog vozača koji noć prije nije dobio što je očekivao.

Nakon izlaska iz busa, opet trk do garderobe gdje se trebala ostaviti obuća. Onda je na redu bila karta, za koju je takodjer trebalo odstajati i izvući novčanice. Slijedeći red je bio red na žici. Kako koja žica, kako koji dan, različita raja, različita gužva. Pošto sam uvijek imao relativno jeftinu opremu trudio sam se da me niko ne prepozna, da niko ne vidi moju 'Jassa' jaknu ili 'Elkroj' pantalone. Tek kada sam kupio 'Prominence 440' skije počeo sam da se javljam raji. (Da sam kojim slučajem imao 'Atomic Arc' ili 'Rossignol-ke' sa 'Tyrolia' vezovima, mogao sam pokupiti najboljeg komada.)

Nikad nisam bio dobar skijaš, ali se nisam ni provaljivao. Pokušavao sam da sustignem raju koja su imala vikendice koja su tu non stop skijala, što mi nije baš polazilo za rukom. Nisam ni pokušavao da treniram u nekom od dva kluba koji su tad postojali, za to su trebale pare koje nisam imao.

I tako, spuštao sam se i penjao koliko sam god mogao, uživao u zimskim radostima, divio se ljepoti planine, odpuhivao za dobrim kokama na ulazima u žičare. Padao sam i razbijao se, kopirao druge, mazao skije raznobojnim mazama, izbjegavao hangove i kamenje, brisao zamagljene brile, sudarao se, šmekao tuđu opremu, sjedio sa strane i odmarao. Skijao sam se, to je bilo najvažnije.

Nakon kraja dnevne ili pak poludnevne karte valjalo je opet nazad u tuču sa ostalim mikrobima iz grada, nazad pod auspuh Ikarus dizelaša, gurajući se sa drugima ispred crvenog GRAS busa sa obaveznim pogledom kroz poluotvorena vrata u vozačeve šunjalice sa svijetlo smeđim čarapama na uvrnute šare.

Ako si sretan, sjest ćes u stolicu i zavalit ćeš se koliko god možeš u neudobni naslon. Glava će ti se lagano od umora odbijati od prozor nakon što te neizbježno ufati san nakon dana provedenog na svježem zraku, uz uspavljujuće tonove sintisajzera koji dolaze iz prednjeg dijela autobusa, sa novog albuma Sinana Sakića.

Rukav će ti se utapati u kondenzovane kapljice koje su se nahvatale na šiberu od prozora, neko će ti opet gurati skije ili štapove u zube, sutra imaš kontrolni iz matematike, padaš na popravni, svijet se raspada, a tebe u tom momentu neće biti briga nizašto…