Nataša Gaon Grujić: Zemaljski muzej i leptirići u stomaku

Ne znam kako se sada mladići udvaraju djevojkama, koriste Facebook, SMS? Znam da danas mladi ne pričaju satima na telefon i ne čuče u hodniku iza zatvorenih vrata, kao što sam ja nekada čučala. Niko nije bio sretniji od mene kada su roditelji odlučili kupiti još jedan telefon, mada je opasnost da neko od roditelja u toku telefonskog udvaranja podigne slušalicu, onog drugog telefona, za mlađe čitaoce - pričam o fiksnom telefonu, i čuje moje piskutanje, bila neizbježna.  

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Gimnazijski dani bili su rezervirani za prve ljubavi. Ja sam te lijepe godine trošila u Prvoj gimnaziji koju su, uglavnom, upisivale djevojčice. Ako je u razredu bilo sedam dečkića to je bilo ravno čudu. Ipak, nije dječacima bilo loše jer je vjerovatnoća da će najmanje pet djevojaka biti zaljubljeno u istog momka bila ogromna. I dok su moje drugarice bile sklonije zaljubljivanju u mangupe iz Elektrotehničke, Građevinske, Mašinske srednje škole, ja sam, eto, ostala vjerna Prvoj gimnaziji i bila jedna od onih pet zaljubljenih u istog momka.

Dugo mu je trebalo da me, uopće, primijeti, a nakon njegove rečenice da će me jednom odvesti u Zemaljski muzej i da će me prvi put poljubiti u prostoriji s leptirima, ja sam samo mislila o tom poljupcu. 

Na vratima muzeja nisu bile postavljane drvene daske na kojim je pisalo ZATVORENO, a ja sam često išla u Muzej i gledala leptire. Leptiri, nježni, šarenih raširenih krila, skladnih boja, bili su izloženi u staklenim vitrinama, a ispod svakog stajo je latinski naziv. Leptiri su bili jednako lijepi i čisti kao moje maštanje o tom, obećanom poljupcu. Od tada je prošlo 26 godina.

Jučer sam dežurala u Muzeju.

Jučer sam upoznala Samira.

Samir je kustos etnolog. Rekao mi je: “Moje ime znači sagovornik“, i zaista nosi ime koje mu pristaje. U rukama ključevi zatvorenih muzejskih prostorija. Samir je jedan od čuvara Muzeja. Otvara vrata i počinje govoriti. Pitala sam ga: “Da li ćeš nam pokazati i leptiriće?“ i ispričala mu moju priču o ljubavi i Muzeju. 

Izvinjavao se Samir zbog teškog mirisa u prostorijama, pokazao nam je nove  postavke na kojim rade. Sve vrijeme u mom grlu knedla, a u Samirovom riječi znanja. U mom srcu tuga, ljutnja, a u njegovom čista ljubav prema Muzeju, prema svakom eksponatu. Postidjela sam se. Gadila mi se moja vlastita uspavanost u ugodnost koju mi pruža moj posao, moja plaća. Čuvari Muzeja nisu primili plaću već tri godine, a i dalje dolaze na posao i dalje rade. Samir mi je rekao: “Znaš, ja sam se vezao za svaki eksponat, kako da ih napustim?“ 

Ti divni ljudi nisu napustili Muzej, ali su svi drugi napustili njih. 

A onda je otključao vrata prostorije s leptirima. Otvorio je dio moje mladosti. Nekada su se momci udvarali djevojkama i obećavali poljupce u Muzeju, nekada su moji leptirići u stomaku imaju svoje društvo u muzejskim vitrinama.

Jučer, u tišini muzejskih prostorija, vrištalo je, jače nego ikada, zatvoreno, zaboravljeno, napušteno znanje.

Svaki eksponat je ZNANJE, svaka izgovorena Samirova riječ je ZNANJE koje čeka.

Danas se stidim, više nego jučer, mislim - da li sam mogla ranije pokucati i upoznati čuvare Muzeja? Zar je moguće da sam tako lako, kao Sarajka, kao Bosanka i Hercegovka, naučila, prihvatila da živim sa zaključanim znanjem, s drvenim daskama na kojim piše – ZATVORENO. Zar je moguće da smo pristali da se zatvorimo u svoje čahure i samo posmatramo, a ne radimo ništa?

Ne znam stide li se oni koji mogu riješiti problem Zemaljskog muzeja, ali od jučer znam - leptirići su sačuvani, raširenih krila čekaju novu mladost. Bilo bi tužno, bilo bi krajnje porazno da ostanu zatvoreni i da se ne spoje s nekim novim leptirićima u stomaku...