Nataša Gaon Grujić: Tebi, grade moj

Grade moj, nekada mi je žao što ja nisam bila ta koja te nazvala djetetom, ali jeste čovjek koji te puno volio.

Piše: Nataša Gaon Grujić

Znaš, grade, sve više me proganja sjećanje.

Darko Cvijetić je sjećanje tako dobro opisao: "Sjećanje je kao prežarena lomača."

Peče me sjećanje svakim danom sve više i više. Imam osjećaj da su opekotine pune gnoja.

Kažu mi, ne piši više o ratu, a ja mu se ponovo vraćam, kao što se ljudi vraćaju na kućni prag.

To ratno sjećanje je postalo dio moga tijela, moja sjena. Ima dana kada je sjena veća od mene, kada me cijelu pokrije.

Kada sjećanje preraste moje tijelo shvatim koliko sam izgubljena. Shvatim da sam te znala braniti i od zla za vrijeme rata, a da sada posustajem.

Oprosti nam na šutnji, oprosti nam što su te već dobro ranjenog nastavili ranjavati i u tvoje tijelo do krvi zabadati svo ruglo i zlo.

Oprosti mi što me znao progutati osjećaj da sam te prestala voljeti onako jako kao prije. Ne, to nije istina grade moj, znaš da nije. Tako je samo bilo lakše prihvatiti sve ono što ti rade.

Čudna je tvoja sudbina, koliko puta su te fašisti napali, koliko puta si se morao osloboditi zla. Koliko života si primio u svoju utrobu?

I opet si grade napadnut!

Opet stenješ, jer stenju tvoja djeca, jedva dolaze do daha.

Opet te grade prekrila smrt. Nižu se smrtovnice. Nižu se ljudske sudbine bolne i teške. Opet ti utroba prima smrt.

Bahatost i nemar!
Laž i strah!
Fašizam i prezir!
Svježe humke!

I kao tvoja djeca na bolničkim krevetima što se bore za svaki dah, tako i ti, moje Sarajevo, teško da više možeš udahnuti zrak što se od naše nemoći lijepi za tvoja pluća. Čujem te grade moj, ja te čujem!

Danas na Dan tvog oslobođenja, jedino što mogu reći je - moramo te ponovo osloboditi.

Voljela bih večeras kada zatvorim oči pred san da ne čujem kako te slamaju grčevi bola i kako tiho, a opet glasno stenješ! Pokriva te snijeg kao oblog za bolne rane.

Padaj, sniježe!
Volim te, grade!