Nataša Gaon Grujić: Primitivizam je najveća poteškoća u razvoju

Zaljubili su se jedno u drugo u drugom razredu srednje škole. Bio je kraj školske godine, juni, posljednji dan nastave. T. je prišao M. i ponudio joj društvo do kuće, a ona je pristala. Na putu do njene kuće sjeli su na klupu.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

On, od silne nervoze, nije znao šta bi s rukama pa je zapalio cigaretu, već uvježbanim pokretima, vježbanim ispred ogledala u kupatilu. Duboko je uvukao prvi dim, te jednako zvučno, pomalo teatralno, praveći krugove izbacio dim iz usta. Ona ga nije smjela pogledati ravno u oči, samo je povremeno dizala glavu i krajičkom oka pratila šta on radi.

Ni ona nije znala, od silne nervoze, šta bi s rukama. Sve vrijeme je vrhovima prstiju povlačila rub suknjice preko koljena. Nastojala je da on ne primijeti koliko joj srce jako lupa. Moraš je sada zagrliti, hrabrio je sam sebe, i lagano prebacio svoju ruku na njeno rame. U iščekivanju njene reakcije tijelo mu je bilo napeto i nije smio pogledati u nju. Ona se blago pomjerila prema njemu i smjestila se u njegov zagrljaj. Poljubili su se. Poljubac je bio sladak po njenim usnama i kiselkasto-gorak po sarajevskoj Drini. Više se nikada nisu rastali.

U njihovim životima sve je išlo baš kako treba. Baš kako sredina u kojoj žive postavi kao standard nekakvog normalnog života. Oboje odlaze u veliki grad i završavaju fakultet, vraćaju se kući, uzimaju se, a da ona prethodno nije trudna, onda u kuću, već opjevano u pjesmi Elvisa J. Kurtovića, uđe veš mašina, frižider i televizor i brak može postati divan prizor.

Ali, njihov brak je zaista bio divan prizor. Njegovali su svoju ljubav, dajući je jedno drugom bezuvjetno i punog srca.

Ipak, sredina u kojoj su živjeli, nakon dvije godine, počela je s ogovaranjem. Oduvijek im je bilo bitnije ono što se dešava izvan njihovog praga, tako su  kada bi M. prolazila ulicom svi zurili u njenu haljinu, tražeći trudnički stomak. Svoju ljepotu nosila je M. hrabro i nastojala je ne primjećivati njihove poglede. Ipak, kod kuće, kada bi se T. vratio sa posla, plakala bi dugo, neutješno. On ju je tješio, govorio joj je da je ona njemu dovoljna. Prepričavao joj koliko je bio nervozan i s koliko straha je stavio svoju ruku na njeno rame onoga ljeta kada su se počeli zabavljati. Govorio joj je da dok ima nju, ima sve. Ona je, ipak, bila najsretnija kada bi ljeti odlazili na more u plavom fići; kada bi napustila sve te poglede i komentare: “Džaba joj ljepota, kad ne može rodit'.“

Išli su u Sarajevo kod ljekara, na kraju su čuli za doktora u Ljubljani, sjeli u fiću i otišli. Nakon šest mjeseci M. je zatrudnjela. I tada je zla sredina  komentirala: „Morali su u Ljubljanu ići, moglo bi dijete na doktora ličiti!“, ali T. ih nije slušao. Njena haljina je sada prekrivala trudnički stomak, a njeno lice bilo je ljepše nego ikada.

Stariji kažu da nikada nisu vidjeli ljepšu bebu. M. je rodila djevojčicu, a  T. je bilo svejedno da li je sin ili kćerka. Dali su joj ime N. Toliko je ličila na T. da je bilo očigledno da ne liči na doktora iz Ljubljane.

Njihov mir kratko je trajao. 

“Jadni ljudi, toliko su željeli dijete, bolje da je nije ni rodila, s malom nešto nije u  redu, drugačija je od ostale djece, čudna je“, komentirali su.

N. je bila nježna, osjetljiva, lijepa.

Jedne noći  M. je rekla: “T., molim te, hajde da idemo iz ovog mjesta, ja više ne mogu, jesi li vidio kao je gledaju? Žao mi je djeteta, ona ovdje nikada sebe neće naći. Moramo joj  pomoći.“

N. nikada nije kasnila, uvijek se vraćala u isto vrijeme kući iz škole. Tog dana je kasnila, M. je bila uznemirena, a T. ju je tješio: „Možda je otišla da prošeta s drugaricama, dječija posla.“ 

Nakon sat vremena policija je pokucala na njihova vrata. N. je bila pretučena, našli su je na putu ka njihovoj kući, u bolnici je.

Kada su M. i T. vidjeli svoju kćerku, M. je osjetila da joj je tijelo postalo toliko teško da ga njene noge ne mogu nositi. Naslonila se na T., koji je samo zbog nje čvrsto stajao. U isto vrijeme kroz njihove glave su prošle slike njenog rođenja, prvih fotografija, flomasterom ispisanih datuma i reckica na štoku vrata kojim su pratili njen rast. Sjetili su se njenih prvih koraka, njihovog prvog odlaska na more i svih skalamerija koje su vukli, suncobran, bazenčić, kremice, igračke, jedva je sve stalo u fiću. Sjetili su se svih noći kada je bila bolesna, sjetili su se njenog  prvog dana u školi, prve petice. Njenih prvih crteža...

Ko ima pravo narušiti životnu toplotu koju roditelji daje djetetu? Ko ima pravo u jednom danu sve promijeniti? Ko ima pravo napasti drugog čovjeka, tek tako, samo zato što se njima učinio drugačijim? 

Naslonjena na muža M. je rekla: “Zašto, zašto su to uradili?“

N. se dugo oporavljala. T je prodao kuću, fiću nije prodao. Kada su odlazili, moglo se vidjeti kako se miču zavjese na prozorima, ali niko nije bio dovoljno hrabar da ih pogleda. M. je bila hrabra, majčinskim pogledom  punog ponosa gledala je u njihove prozore. Nikada ona neće zaboraviti kćerkine suze, lice mnogo modrica, noći koje je provela ljubeći joj ručice i kako joj je govorila: „Proći će srećo, proći će“. Nikada.

Tužno, zar ne?
Nepravedno, zar ne?

A sada zatvorite oči i zamislite da je N. dijete s poteškoćama u razvoju?
Da li se nešto promijenilo? Jučer je u Bihaću pretučena jedanaestogodišnja djevojčica s poteškoćama u razvoju. 

Vaš primitivizam je meni najveća poteškoća!