Nataša Gaon-Grujić: Poslije kraja sjećanja

Često u posljednje vrijeme pomislim šta će se desiti poslije kraja sjećanja?Šta će se desiti kada nekim novim generacijama u sjećanju ostane ovo danas i nikakve druge uporedne vrijednosti?  

Piše: Nataša Gaon-Grujić za Radiosarajevo.ba

Šta ako im ime Energoinvest postane samo lokacijsko odredište Vlade Federacije BiH, jer prema svemu sudeći, to će i biti nova lokacija. Šta ako im niko ne kaže da je Emerik Blum, samo šest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1951. godine, osnovao i bio prvi direktor Energoinvesta. Šta ako im niko ne kaže da je obrazovao radnike i stvarao velike stručnjake i od Energoinvesta stvorio giganta koji je djelovao u cijelom svijetu?

Šta ako te nove generacije prihvate da je normalno da radnici štrajkuju glađu i blokiraju ceste? Oni, možda, nikada neće saznati za imena kao što su: Zora, Šipad, Žica, Aida, Fruktona...

Šta ako nove generacije ne čuju za Velež, jer neće postojati. Ne čuju da se navijači jednog kluba mogu zvati – Rođeni.

Šta kada nam odrastu generacije koje neće znati za Košarkaški klub Bosna, jer ga više neće biti. Zamislite tek koliko će njima biti daleka 1979. godina kada je KK Bosna postala prvak Evrope? Šta će njima značiti ime Mirza Delibašić – Kinđe, Tuzlak, a iznad svega veliki čovjek i sportista.

Šta će im ostati poslije kraja sjećanja?

Šta ako nove generacije zaborave Sarajevsku olimpijadu, kada im ime Uglješa Uzelac ne bude značilo baš ništa. Šta ako ih niko ne nauči da su 1983. godine sarajevski taksisti  sjeli u školske kupe da bi bili spremni za  14. Zimske olimpijske igre. Učili su taksisti o znamenitostima grada i osnove jednog stranog jezika. U Saobraćajnom školskom centru tada se školovalo 800 taksista.

Šta ako im niko ne kaže da je za potrebe organizacije Olimpijade izvršena rekonstrukcija starih trgovina u ulici Sarači kako bi poprimile izgled iz davne 1875. godine, a danas na Baščaršiji nemamo više kaldrmu, a na vrhu Sebilja su postavljene nekakve igle protiv olubova i njihovog pražnjenja crijeva. Otjerasmo golubove, ali smo ostavili kafiće s folk muzikom.

Šta će se desiti kada, neki novi klinci, ne budu razumjeli tekst grupe Zabranjeno pušenje:

„Strendžeri skontali da slava i novčići nisu najbitniji u votaži!“

Šta će djeci biti tada bitno u votaži?

Šta ako i ostali sarajevski načelnici prihvate za normalno odluku jednog od njih da djeca iz škola te opštine ne trebaju ići u pozorište, već glumački ansambli trebaju održavati predstave u nekakvim prostorijama koje pozorište nisu?

Šta ako samo u  našem sjećanju ostanu imena  velikih ljudi  kao šti su bili Goran Čengić iz Sarajeva, Srđan Aleksić iz Trebinja, doktorica Dušanka Vujasić koja ostaje u Goraždu i  uz Goraždane u toku rata? Šta ako im niko ne izgovori ime Neđo Galić iz Ljubuškog... Mada je prošlo već 21. godinu, još uvijek se dobri ljudi u vrijeme zla boje pričati da nisu pripadali zlu. Šta ako se u tom strahu zaboravi dobro, a ostane samo sjećanje na zlo i ratne zločince koje i danas slavimo.

Šta ako mladi napuste ovu zemlju, a napuštaju je... Šta ako je napuste ljekari, inžinjeri, glumci, muzičari, radnici od zanata, jer negdje na zapadu su traženi, a ovdje kažnjeni.

Često se pitam šta će se desiti poslije kraja sjećanja, jer kada dotaknemo taj kraj u kojem se nećemo imati ničega dobrog sjećati ostat će nam samo – NIŠTA, a ja NIŠTA, ovdje, ne želim da vidim.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.