Nataša Gaon Grujić: Majka i vrijeme

Nana je umrla, dobro se sjećam, u subotu. Bila je nježna žena, niska rastom i svaki dan se  tiho, u određeno vrijeme,  povlačila u svoju sobu. Poslije sam shvatila da nana u svojoj sobi  klanja.  Ona  je to radila bez prethone najave, uostalom zašto bi se najvljivalo nešto što čovjek radi iz srca?

Piše: Nataša Gaon za Radiosarajevo.ba 

Trebalo mi je vremena da naučim kada je najbolji trenutak u kojem treba reći: „Hvala nano, dovoljno je“, jer iza ove rečenice uslijedila bi najmanje još jedna velika kašika hrane u tanjuru. Nana je imala najbolje krevete na kojima se najugodinje spavalo.  Nana nije bila moja nana, ali je bila  toliko voljena i draga,  da sam je i ja, mada nisam bila njena unuka, tako zvala. 

Kada je nana umrla nisam otišla na saučeće njenim unucima, već njenoj kćerki.  Tada je njena kćerka imala pedeset sedam  godina. Ja sam u tom trenutku još uvijek uživala u životnoj privilegiji koje nisam bila svjesna - moja oba  roditelja su bila živa. Iz te udobnosti nisam razumjela zašto teta Mikica toliko plače, naročito što sam mislila da što je čovjek stariji lakše podnosi ovu vrstu gubitka.

Ja se sa puno stvari  ne snalazim, a čini mi se da se najmanje snalazim sa vremenom.  Ne mislim na ono računanje vremena služeći se minutama, satima, datumima, godinama, to su, ipak, samo  nekakvi vremenski okviri u kojima se pokušavamo snaći, ja mislim na ono vrijeme koje mi procjenjujemo da će trajati sa našim najbližim.

Ubrzo nakon što je nana umrla, moja mama se razboljela. Bila je heroj, bila je jaka zbog mene i moje djece. Borila se nevjerovatnom silinom pet godina, a  ja sam bila zahvalna na svakom danu više, na svakoj popijenoj kafi, na svakoj rečenici, čak i onim kojim me ružila, a ja se ljutila.

 Dugo mi je trebalo da iz sjećanja izvučem lijepe slike, da se sjetim kako se smijala i uživala u moru, kako je pjevala, kako me čekala da dođem kući iz noćnih izlazaka – samo se na kuhinjskom prozoru bez upaljenog svjetla mogao vidjeti usijani vrh cigarete.  Sve ove lijepe stvari pokrio je svojom težinom jedan od naših posljednjih razgovora, ona se tada oprostila od mene. Tada mi je sve rekla, kako želi da je obučemo, gdje želi da je sahranimo. 

Sigurno je bila najponosnija na rečenicu, koja je potvrdila da je mog  brata i mene odgojila na najbolji mogući način: “Za stan vam ništa neću reći, vi djeco znate.“  Ja sam sjedila na stolici pored njenog kreveta i plakala, a ona je i taj trenutak iskoristila da me njezno udari po ruci i strogo pogleda. Ja sam htjela da joj kažem da je volim, a nisam mogla, mislila sam da ako to izgovorim da ću se opostiti od nje, a nisam željela da se oprostim, nisam željela da nas napusti.  Vidite, nisam dobro procijenila vrijeme, ubrzo nakon našeg posljednjeg razgovora, sve je više bila u nekoj vrsti polusna, nekada nas je uspijevala prepoznati, a nekada ne. Moje riječi su ostale neizgovorene.

Baš zbog loše procjene vremena ostao je nezapisan recept za kolač kojeg je pravila moja baka, mi, djeca, smo ga zvali "Ono što se sa onim polije". Baka je recepte pamtila, nikada ih nije zapisivala. Ostalo je samo sjećanje na dobar okus ovog kolača.  Zbog loše procjene vremena nisam mojim najbližim, koji više nisu uz mene, puno toga rekla, a nisu ni oni meni. 

I tako, vrijeme prolazi, a ja se i dalje  ne snalazim, čak ni godine koje ti donesu određenu dozu iskustva ne pomažu. Ostaju u meni pitanja za mamu, ostaju dileme bez savjeta. Ostaje osjećaj da mi nedostaje, ostaje  želja da je preda mnom još samo malo, malčice,  vremena, tek toliko da izgovorim one dvije riječi.

Nana je umrla, dobro se sjećam u subotu, meni je danas  puno jasnije zašto je teta  Mikica plakala, jer kada izgubimo majku, bez obzira u koliko vremena smo smjestili svoj život, sa koliko godina ga brojimo, mi smo, tada, ipak, samo djeca.  

Niko od nas ne može dobro procijeniti  vrijeme, ne mislim na ono koje mjerimo minutama, danima, mjesecima, godinama, to je, ipak, samo nekakav  vremenski okvir u kojem  se pokušavamo snaći; mislim na ono vrijeme koje mi procjenjujemo da će trajati sa našim najbližim. 

Ne možemo ga procijeniti, ali možemo što manje nježnih riječi ostaviti neizgovorenim. Ja sam lijepe, ali i ružne, izgovarala trideset pet  godina, teta Mikica pedeset sedam, ali mi je jasno zašto ona i danas plače.

Ovaj tekst je posvećem nevjerovatnim životnim herojima – mamama.