Nataša Gaon Grujić: Dvadeset i tri godine  

Za prvo dijete bila sam, samo mi se čilo,  spremnija,  već u četvrtom mjesecu trudnoće bebi sam dala ime. Beba je sve vrijeme trudnoće bila u takvom položaju da ljekar nije mogao tokom ultrazvučnog pregleda sa sigurnošću reći da li je djevojčica ili dječak.

Ne znam zašto, ali ja sam se oslonila na babske definicije spola, „ide“ stomak u špic –dječak je, nisi se puno udebljala – dječak je. Kada žena nosi muško dijete lijepa je – dječak je. Mada, odmah da razjasnimo, bila sam izuzetno  ružna trudnica. Bilo kako bilo,  ja sam bebi dala ime Banjamin. Ostatak trudnoće razgovarala sam sa Benjaminom.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba 

U porodiljskoj sali na desnoj strani zida bio je sat. Bila sam zadovoljna kada je prošla ponoć, rodiću Benju na moj rođendan. I uslijedilo je ono: „Guraj, guraj... još malo, još malo, evo glavica...“,  a onda su mi donijeli smežurenu bebu, čvrsto stisnutih očiju, uz rečenicu : „Rodili ste zdravu i lijepu djevojčicu!“

Onako zbunjena upitah: „A šta ćemo sad'?“, i  još dugo sam sebi postavljala baš to pitanje.  Za prvo  dijete osim imena koje je bilo spremno, mada za dječaka, nizašta drugo nisi spreman. Tog istog dana kada je rođena moja starija kćerka dobila je ime – Nadja.

Druga beba je dozvolila da ljekar bez problema kaže: „Dobićete djevojčicu“. Bila je 1995. godina i prošlo je samo petnaest mjeseci od mog prvog poroda. O imenu nisam uopšte razmišljala. Rodila sam moju drugu djevojčicu 11. novembra 1995.godine. Rodila sam je petnaest  dana prije termina, mršavu i modru. Jako je ličila na mog brata Nikolu.  Rukice su joj bile hladne pa sam je nazvala - Pahuljica.

I tako  su prolazili dani, a Pahuljica nije dobila ime.

 Moja mama je uzela stvar u svoje ruke: „Misliš li ti ovom djetetu dati ime?“

„Mislim, mama, zašto?“

„Pa kada, jel' kada u školu krene?“

„Jooj mama ne pretjeruj!“

„Vidi,  ja sam nešto mislila. Ona je ista Nikola, a da je Nikola bio djevojčica dobio bi ime Selma. Evo izvjesno je bit će potpisan mirovni sporazum koji će nam donijeti mir, a selam znači mir, pa neka nam  ga naša Selma i donese...“ I tako je Pahuljica dobila ime Selma, i još jedno –Rina, ali o tom imenu, možda,  u nekom drugom tekstu.

U novembru 1995. godine potpisan je Dejtonski mirovni sporazum i prestao je rat!

Od tog novembra 1995. prošle su skoro dvadeset i tri  godine.

U ove dvadeset i tri  godine majčinstva puno je toga stalo,  prvi zubići, neprespavane noći, prvi koraci. Prvo padanje. Prvo šivanje u Hitnoj, pa gips na rukama.  Milion pitanja i odgovora. Pa vrtić u kojeg niti jedna nije željela da ide. Ja,  koja sam uvijek kasnila,  i njih dvije koje su svim silama otežavale put do vrtića. U vrtiću suze uz rečenicu:“Majko, majčice, nemoj me ostavljati!“ Ukočena stopala koja nikako nisam mogla smjestiti u papučice. Prvi dan u školi, pa mala matura. Prijemni za upis u gimnaziju. Bolnica i sedam najdužih dana odvojenosti od djeteta. Moji noćni dolasci ispred Infektivne klinike u koju nisam smjela ući  i  naši razgovori preko balkona. Ekskurzije na koje sam ih puštala i moju želju da se zakačim za autobus i idem sa njima. Velika matura i haljina na kojoj je  pred izlazak pukao reißverschluss. I druga haljina u kojoj joj je bilo hladno, jer je padala kiša. I osmijeh. I moj strah jer su postale djevojke. I moj strah jer me više neće trebati. Upis na fakultet. Položeni ispiti. Instrukcije. Položen vozački ispit. Prva samostalna vožnja do Makarske i najduži sati isčekivanja da se javi. Stalo je u ove dvadeset i tri  godina beskrajno mnogo sreće. Stali su i oni trenuci kada imaš osjećaj da ti se duša zgužvala baš kao celofan od  kutije cigareta. Stali su i oni trenuci kada sam  se pravila važnom i jakom i davala savjete najbolje što znam, a ustvari ništa nisam znala. Stale su i naše svađe, ali i maženja. Stale su i prve ljubavi i suze. Stala je i odbrana diplomskog rada i kada gledaš u dijete koje je već postiglo više od tebe i kada imaš osjećaj da ti je srce od ponosa toliko  poraslo da će ti tijelo eksplodirati. Stalo je i sputavanje da ih uhvatim za ruke dok zajedno prelazimo ulicu. Stale su pročitane bajke pred spavanje, i hiljadu zašto, hiljadu zato.. i mislim da sam uradila dobar posao. Zvali su me Majka Samoupravljačica nakon razvoda, valjda sam dobro samoupravljala. U ove dvadeset i tri  godine stala je njena odluka da aplicira na master studij daleko od kuće. Stala je i noć koju sam preplakala u svojoj majčinkoj samoživosti kojom sam je željela zadržati, a opet majčinskoj ljubavi koja je bila jača i koja ju je pustila da raširi krila. Stao je i naš odlazak i trenutak kada sam morala okrenuti leđa i ostaviti je studentskom domu. Stale su i plastične kutije sa sarmom, pitom i baklavama.

Stali su i naši razgovori preko Wibera i moja pitanja: „Jedeš li?“ , i moja sreća što mi je drugo dijete u Sarajevu.. i sve je to stalo...

A šta ste vi uradili? 

Šta ste vi dobro napravili,  osim što se oputošili ovu zemlju?

Što ste nam otjerali djecu?

 Što vam radnici štrajkuju glađu, a drugi prijete samoubistvom?

Što prosvjeduju borci?

Što su nam fabrike puste i hladne!

Šta ste vi napravili, osim što ste uništili zdavstvo? Što su najveći dužnici baš državna preduzeća?

Šta ste napravili osim što ste ovu djecu nadojili mržnjom, a ne pamte rat! 

Što nikada izraženije nije bilo ko je naš, a ko njihov?

Šta ste napravili, osim što ste promijenili imena ulica, a školama i studentskim domovima dali imena zločinaca?

Šta ste napravili, eto pitam vas šta, a imali ste dvadeset  i tri  godine da popravite, da radite, da stvarate..

Tamo negdje, daleko od vas, u jednom studentskom domu vrata do vrata, dijeli ih samo tanki zid, u jednoj sobi uči moja Selma iz Sarajeva, a u drugoj prelijapa djevojka iz Banja Luke. Tamo gdje vas nema one se druže,  pomažu i vole se, zamislite – vole se. Tamo gdje vas nema, ipak se stvara neki novi život, samo je veliko pitanje da li će se njih dvije vratiti u ono što se zove njihova zemlja, ili  će to postati ona u kojoj vas nema.

U novembru 1995. godine rodila sam moju drugu kćerku, te iste godine potpisan je Dejtonski mirovni sporazum i prestao je rat. Prošle su skoro dvadeset i tri godine. Ja pakujem sarme, pitu i baklave u plastične kutije i ponavljam dvadeset i tri godine, dvadeset i tri godine, dvadeset i tri godine, pa onda opsujem i ne bude mi niti malo lakše!