Nataša Gaon Grujić: Dan bijelih traka

31. maja 1992. godine u Prijedoru je bilo je naređeno, putem radija, nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stavi bijele trake oko rukava.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni zločini.

Jučer sam pitala mog brata: ”Da li ti znaš kako su se zvali roditelji našeg dede, kako su se zvale njegove sestre, braća, jer ja ne znam, ustvari znam jako malo.”

Naša prabaka se zvala Sara, sjećamo se imena dedine sestre koja je preživjela Drugi svjetski rat, znamo da je dedina porodica bila velika i da su prabaka i pradeda na svijet donijeli sedmero djece. Mi ne znamo njihova imena, nisu ih spominjali, sigurno ne zbog toga što ih nisu voljeli, sigurno ne zbog toga što ih nisu nosili u srcima, nosili su ih i živjeli s njihovim  ubistvima, samo im je bilo previše teško pričati o njima. Dedina sestra mi je samo jednom ispričala da je njihov brat imao dijete, kćerkicu, da je imala kovrdžavu crvenu kosu, kada je ubijena imala je samo dvije godine.

Nedavno sam našla staru dedinu fotografiju na čijoj poleđini piše - 1947. godina, poslije logora.

Oni su nosili žute trake.

Prijedorčani su nosili bijele.

Žute ili bijele trake uvijek su iste boje, one su boje fašizma i strašnog zla.
Baš zbog toga, Dan bijelih traka me se tiče. Tiče me se činjenica da još uvijek nije napravljen spomenik ubijenoj djeci Prijedora, za njih 102, bez zla u sebi, jer dječija naivnost ne zna za zlo, poslije se odrastanjem uprljamo. 

Njihova imena ne smiju ostati neispisana, oni ne smiju ostati zaboravljeni. Tiče me se jer ne želim da se izgube njihova imena, kao što smo mi izgubili imena ubijenih iz naše porodice, jer zaborav koji će uslijediti će ponovo, samo na drugi način, ubiti ubijene.

Tiče me se kao čovjeka, jer u cijeloj ovoj tužnoj prijedorskoj priči treba samo biti čovjek. 

Izađite iz onog okvira kojem ste dopustili da vas određuje, pomislite iz udobnosti vlastitog  roditeljstva koliko ste  sretni jer gledate vašu djecu kako odrastaju. Pomislite na djecu koja su ubijena, pomislite na njih 102. Vezanjem trake osjetimo kako je to biti obilježen. Kako je osjetiti težinu trake u kojoj one mjerljive težine skoro da i nema, a opet je teška.
Jučer sam vezala bijelu traku oko ruke za sve ubijene ljude koji su ubijeni jer su bili u tom trenutku ubici drugačiji, ubici s dovoljnim razlogom da puca.

Jučer sam vezala bijelu traku za svu ubijenu djecu.

Jučer je bio Dan bijelih traka. Bile žute ili bijele, trake su uvijek iste boje, one su boje fašizma i zla. Ako zaboravimo ubijenu djecu, ako iza njih ne ostane trag za koji se roditelji bore, zaboravom ćemo, opet, ubiti ubijene, a ti naivni, čisti dječiji životi to nisu zaslužili.